DiWagner
SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
 
DRŽAVNA PODUZEĆA
 
Hrvatska država je loš vlasnik
Autor/izvor: SEEbiz / Deutsche Welle
Datum objave: 17.02.2017. - 19:24:33
ZAGREB - Milijarde kuna potraživanja, poreza, prihoda od koncesija i svoje imovine Hrvatska je propustila naplatiti u 25 godina svojeg postojanja. Danas bi Hrvatska, po riječima ministra Gorana Marića, „bila minimalno zadužena zemlja“ da je naplaćeno sve što je trebalo biti naplaćeno. 

Njegove izjave i najave uvođenja reda u upravljanje državnom imovinom za Deutsche Welle prokomentirale su mr.sc. Mihaela Grubišić Šeba s Ekonomskog instituta Zagreb i viša ekonomistica Svjetske banke za Hrvatsku, Sanja Madžarević Šujster.

Ministar Goran Marić je nakon duge medijske šutnje izašao u javnost s nekoliko detalja iz rada njegovog Ministarstva državne imovine. Najavio je između ostaloga, naplatu koncesije u iznosu od 30 milijuna kuna za korištenje otoka Velika Smokvica, koji je zadnjih godina privatno odmaralište obitelji Todorić.  Rekao je i da je propušteno naplatiti 200 milijuna kuna koncesija za taj otok, a iznio je i primjer kampa u Živogošću, za koji se državi ne plaća nikakva koncesija. Takvi primjeri, zajedno s više od 50 milijardi nenaplaćenih poreza koji su otpisani tijekom godina, doveli su do toga da je Hrvatska danas zemlja s gotovo 250 milijardi kuna dugova, dok s druge strane, ne zna što sve ima niti koliko to sve skupa vrijedi.

Mihaela Grubišić Šeba s Ekonomskog instituta Zagreb kaže da je zapravo nemoguće procijeniti koliko je Hrvatska mogla biti manje zadužena, jer uopće nema podatke na osnovu kojih bi mogla izračunati visinu oportunitetnih troškova lošeg i neodgovarajućeg upravljanja državnom imovinom. 

„Sigurno je da bi dugovi države bili manji da se državnom imovinom upravljalo učinkovito i da je postojala odgovornost u upravljanju imovinom i naplati državnih potraživanja. Mnoge prilike su propuštene i propuštaju se iz više razloga: nesređeni imovinsko-pravni odnosi, zakonski okvir koji je u mnogim slučajevima nejasan i nedorečen jer postoji ili previše ili premalo regulacije, nedostatak vizije o  različitim mogućnostima upravljanja državnom imovinom, potpuno odsustvo procjene vrijednosti imovine, sukobi između državne i lokalne razine o tome što je čije i tko na što ima pravo, nepostojanje odgovornosti i transparentnosti u stavljanju u upotrebu imovine u državnom vlasništvu, nepostojanje kontrole u određivanju visine davanja državi, kontrole kvalitete upravljanja imovinom u državnom vlasništvu, sporost i birokracija, nedostatak volje za promjenama..." 

Jednom riječju, zaključuje ona, postoji odsustvo aktivne vlasničke politike.

„Prostora za poboljšanja ima puno, a hoće li se ona realizirati ovisi o više faktora, možda najviše o svijesti da je zajednički interes da se državnom imovinom upravlja odgovorno i transparentno", kaže Grubišić Šeba koja je, između ostaloga, koautorica znanstvenog rada o upravljanju državnom imovinom zajedno s Goranom Roje i Mustafom Nušinovićem. Zanimljivo je da Gorana Roje odnedavno radi u Marićevom Ministarstvu državne imovine.

Sanja Madžarević Šujster iz Svjetske banke pozdravlja Marićeve najave i ističe da bolje upravljanje imovinom može doprinijeti u ostvarivanju nekoliko ciljeva vlade. 

„Prvo, prikupljanjem koncesijskih naknada i ubrzavanjem privatizacije, pritisci na financiranje državnog proračuna će se smanjiti. Jednako važno, stvarajući prostor za rast privatnog sektora kroz prodaju neaktivne imovine tvrtki u državnom vlasništvu, ojačat će se gospodarski potencijali države. I na kraju, ali ne i manje važno, transparentnost državnih tvrtki i njihovo upravljanje bit će ojačano podizanjem ljestvice i za tvrtke iz privatnog sektora, a u isto vrijeme omogućavajući smanjenje parafiskalnih nameta koji se danas naplaćuju privatnim poduzetnicima, što ih čini manje konkurentnim na otvorenom tržištu."

Grubišić Šeba kaže da je za današnju situaciju krivac upravljanje prema političkoj podobnosti i nedostatak odgovornosti i kontrole.

„Tome treba dodati neučinkovit pravosudni sustav koji nema odgovarajućih sankcija za loše postupanje prema državnoj imovini, u kojem se predmeti rješavaju predugo i na kraju obično odlaze u zastaru, pa se odgovornost involviranih na kraju relativizira."

„Hrvatska se nalazi među zemljama u kojima je državno vlasništvo još uvijek prilično rasprostranjeno - trenutno se radi o nekih 450 tvrtki, u gotovo svakom sektoru gospodarstva, i pri tome ne mislimo na državna poduzeća kojih je još nekoliko stotina što na lokalnoj, što na državnoj razini“, kaže Madžarević Šujster koja ističe da se u mnogim od tih sektora, kao na primjer turizmu, takve tvrtke suočavaju sa snažnom konkurencijom koja zahtijevaju budnost u pogledu korporativnog restrukturiranja, novih investicija, traženja novih tržišta i modernog upravljanja.

„Globalna iskustva, kao i analiza hrvatskih tvrtki pokazuju da privatni sektor upravlja svojim tvrtkama mnogo učinkovitije nego država. Dakle, povlačenje države iz visoko konkurentnih i potpuno otvorenih sektora je dobrodošlo", zaključuje Madžarević Šujster iz Svjetske banke.

Grubišić Šeba kaže da kako bi uvela reda u upravljanje svojom imovina država prvo treba osigurati preduvjete da to upravljanje bude učinkovito.

„To znači urediti registar državne imovine da država točno zna čemu je direktni i indirektni vlasnik preko institucija i trgovačkih društava u svom vlasništvu, koja institucija snosi izravnu odgovornost za upravljanje državnom imovinom (Ministarstvo državne imovine, sektorska ministarstva, Sabor), odrediti kriterije prema kojima joj je neka imovina strateška, a druga nije i sukladno tome moguće oblike upravljanja državnom imovinom“, kaže Grubišić Šeba.

Strateška imovina ne mora nužno značiti da država mora imati natpolovično vlasništvo.

„I manjinski udjel može biti strateški u određenim situacijama, ako Republici Hrvatskoj ostavlja određena prava iz privatizacijskog ugovora poput primjerice prava prvokupa dionica/udjela, zadržavanja poslovanja u Republici Hrvatskoj, zadržavanja temeljne djelatnosti i tome slično“, pojašnjava.

Marić je najavio da se radi popis „više od 90 tvrtki“ u kojima država ima manjinske udjele, a koji će biti prodani. Njih treba adekvatno vrednovati, upozorava Grubišić Šeba.

„Važno je birati povoljan trenutak njihove prodaje, a ne prodavati pod svaku cijenu jer je planiran izlazak države iz njihove vlasničke strukture. Planovi prodaje manjinskih udjela stvaraju očekivanja na tržištu i samim tim utječu na cijenu koja se može postići njihovom prodajom."

Grubišić Šeba ističe da će se državnom imovinom moći učinkovito upravljati tek ako se uspije srediti registar državne imovine. Zatim je potrebno analizirati moguće oblike upravljanja tom imovinom, adekvatno je vrednovati, odlučiti o najboljoj upotrebi, dobro pripremiti natječaje i odabrati partnere (ako je riječ o javno-privatnom ili privatnom upravljanju), te profesionalizirati upravljanje državnim poduzećima. I na koncu ističe transparentnost, odgovornost i kontrolu upravljanja.

„Najavljene mjere su pozitivne, ali ključna će biti njihova provedba“, zaključuje Grubišić Šeba s EIZG-a.