SEEbiz.eu

"Otmjenost ježa" ipak nam neće ostaviti trag ljepljive slatkoće u ustima, i razbudiće sva naša čula. Jedan je ovo od rijetkih novijih romana koji ni najmanje ne podcjenjuje čitateljevu inteligenciju, i pruža dosta prostora za ples moždanih vijuga knjiških moljaca.

"Sloboda,odluka, volja, sve su to tlapnje. Mi mislimo da možemo praviti med, a da ne dijelimo sudbinu pčela; ali i mi, i mi smo samo jadne pčele predodređene da ispune svoju zadaću i zatim umru."

U otmjenom pariškom kvartu, u zgradi među bogatašima, živi i kućepaziteljica Renee. Ona je 54.-godišnja udovica, i kako samu sebe opisuje: neugledna je, debeljuškasta i dosadna. Iz njenog stana se ne šire mirisi bogataških delicija nego jeftine hrane, kojom hrani sebe i svog sustanara - debelog mačka Leona. Televizor joj trešti, na repertoaru su stupidne emisije kakve vole priproste gospođe, takva bi bar trebala biti percepcija onih drugih, jer dojam koji odaje jedna pripadnica nižeg sloja mora savršeno nahraniti stereotipe u njihovim glavama.

Renee kadkad zna biti i osorna (ježeve bodlje) no uvijek korektna i na usluzi, svoj posao obavlja dobro, a i već pola svog života je na istom radnom mjestu. Za bogataške obitelji iz zgrade, barem za veliku većinu, ona je poput inventara, sveprisutna, a neprimjetna. No, ispod bodljastog oklopa skriva se jedna tankoćutna osobnost, profinjenog ukusa, radoznao i kritičan duh, oko estete i umjetnika, mozak filozofa i duša djeteta. Ona obožava klasičnu glazbu, iznimno uživa u filmovima i lijepoj književnosti i jako dobro poznaje filozofiju. Puno razmišlja o ljudima i svijetu koji je okružuje, empatična je, ali zatvorena. Srce otvara tek jednoj prijateljici, sluškinji Manueli, s kojom čavrlja i dijeli neke male životne užitke, poput ispijanja čaja.

Svoju pravu prirodu, ova doista netipična junakinja romana, skriva od javnosti kao zmija noge, jer se osjeća zaštićenija iza tog zamišljenog bedema koji ju dijeli od pripadnika viših društvenih slojeva.

"Ne želim biti predmetom govorkanja. Nitko ne želi kućepaziteljicu koja ima pretenzije."

Putem "flashbackova" saznajemo ponešto i o njenom teškom djetinjstvu, i odrastanju, o njenim strahovima, i svemu što je profiliralo njenu nesigurnost i introvertnost. 

Drugi važni lik ovog romana, čiji monolozi se izmjenjuju ali i isprepliću, kao u fugi, s kućepaziteljičinim, je 12. godišnja djevojčica Paloma. Ona također stanuje u istoj zgradi, a kći je parlamentarnog zastupnika. Nevjerojatno je načitana, inteligentna, oštroumna, naklonjena umjetnosti i poeziji, ali na neki nepatvoren način, toliko rijedak među ljudima koji ju okružuju. Iako pripadnica viših slojeva, i ona je poput Renee autsajder, crna vrana, koja propituje svijet u kojem živi i ništa i nikoga ne uzima zdravo za gotovo. Smeta ju površnost i malograđanština njenog miljea, nesretna je zbog roditelja i sestre koji konstantno glume da su nešto što nisu, uživljeni u neku svoju kvazi vrijednost i koketirajući sa svim i svačim (no daleko od temeljitosti u bilo čemu) da bi u društvu, i u svom zrcalu bili "in". Paloma je odlučila ubiti se, odredila je i datum, a do tada, želi ipak učiniti nešto korisno: izoštriti opažanja i na neki način skenirati svijet. Ona počinje voditi svoj "Dnevnik o kretanju svijeta" i zapažanja sublimira u "Duboke misli".

Iako će proći dosta vremena dok se Renee i Paloma ne upoznaju, već na početku je slutnja više nego jasna: srušiće se ta naizgled čvrsta i nepremostiva granica koju postavljaju različiti društveni slojevi, imovinsko stanje, odgoj, ali i godine. I kroz pripovijest se lagano počinje graditi jedan savršen most koji povezuje ljude prema osjetilima, toplini, načinu na koji promatraju i osjećaju stvari. I sama umjetnost je jedan takav moćan most, koji je puno čvršći od društvenih pa i genetskih spona.

"Jer umjetnost je život, ali u drugom ritmu."

27 godina života nije bilo dovoljno da stanari zgrade opaze išta od "pravog ja" kućepaziteljice, za razliku od novog stanara koji stiže iznenada i unosi nemir u kućnu kolotečinu. To je bogati japanac - Kakuro Ozu, i on već na prvi pogled doista "pogleda" kućepaziteljicu i odmah ju procjeni na pravi način. Ozu i djevojčica Paloma se sprijatelje i udruže u odluci da upoznaju pravu Renee. U romanu tada nastupi preokret, mijenja se i dinamika pripovijedanja, te sve postaje ubrzanije. Nakon ulaska nekih drugačijih ljudi u svijet Renee, zidovi se konačno pomiču, a maske padaju. Urušava se jedan čitav dugoizgrađivan svijet, sazdan od strahova i predrasuda, garniran poukama nelijepih životnih dogodovština. Najednom se čini divnim da je taj stari svijet možda ipak bio od kartona, slijepljenog doduše, ali ne baš tako kvalitetnim ljepilom, da bi odoljeo snazi emocija, da bi se odupro moći susreta dviju srodnih duša.

Renee i Kakuro se sprijateljuju, a toliko zajedničkog u ukusima, interesima i pogledu na svijet, toliko ugode u zajednički provedenim trenucima, slute i na nešto što čini i više od prijateljstva. Ipak, preplavljena brzinom i silinom novih emocija, Renee je, iako sretna, i poprilično zbunjena.

"I kad je sva odjeća maknuta s tijela, duh je i dalje pretrpan uresima. No, poziv gosp. Ozua izazvao je u meni osjećaj te potpune golotinje, golotinje duše, koja je nošena pahuljama, na mom srcu sada ostavila kao neku slatku opeklinu."

Sve počinje teći pomalo kao u bajci, pa se čitatelj s pravom može lako početi pitati je li još uvijek riječ o istoj knjizi. Može li idila potrajati i je LI sudbina na strani "bajke"?

A zatim se to ipak čini manje bitnim, jer se priča koncentrira tako da ublaži i relativizira stvarna zbivanja fokusiranjem na određene trenutke. Jer kako su i starija i mlađa dama, junakinje romana zaključile, svaka na svoj način, jedino ljepota trenutka i jest ono bitno. Vrijeme se nama poigrava, male i velike stvari su iluzija, postoji samo posvećenost onome "sada", koje kroz ritualnost možemo pokušati pretvoriti u jedno malo "vječno".

"Aj aj aj, pomislila sam, znači li to da tako treba voditi život? Uvijek u ravnoteži između ljepote i smrti, pokreta i njegova nestanka? Možda to znači biti živ: loviti trenutke što umiru."

Na kraju će se i Palomin pomalo dekadentni djetinji i na neki način lažni dokonobogataški weltschmerz, slijedom događaja prometnuti u prvu stvarnu osobnu tugu, ujedno i nešto što će ju usmjeriti dalje, u svom traženju svog malog osobnog "uvijek u nikad".

"Pomislila sam, na kraju, možda je to život: puno razočaranja, ali i nekoliko časaka ljepote kad vrijeme više nije isto.Kao da su glazbene note napravile neku vrst nagrade u vremenu, prekida, jedno drugdje baš na ovom mjestu, jedno uvijek u onome nikad."

Muriel Barbery piše zaigrano, neopterećeno i maštovito, nit priče drži čvrsto, uz brojne naoko digresije ili flashbackove. Pokadkad se učini da će se priča raspršiti, da dinamika tu i tamo i opadne, no autorica na kraju sve znalački poveže, pa svaka digresija, bujice filozofskih misli, prošlost i sadašnjost, mali i veliki likovi ili događaji pronalaze svoje točno mjesto u smislu cjeline.

Barbery ima fino izbalansiran stil: zadovoljit će različite čitalačke ukuse, ničim neće uznemiriti ni one ćudoredne, no i njeno otmjeno pisanje ima "ježevih bodlji", i ko ih "vidi" - prepoznat će.

Francuska spisateljica rođena je 1969. u Maroku, profesorica filozofije. Njen prvi roman "Poslastica" (2000.) preveden je na 15 jezika, a ovaj drugi "Otmjenost ježa" (2006., kod nas 2009. - izdavač Litteris) na preko 30 jezika, u milijunskoj nakladi. Njegovu uspješnost dokazuje i činjenica da je već dobio i filmsku verziju. Istoimeni film režirala je Francuskinja Mona Achache, a glavnu ulogu je povjerila francuskoj glumici hrvatskog porijekla (Josiane Balasko).