SEEbiz.eu

Razgovarali smo o knjigama, umjetnosti, odnosu prema umjetnosti, o njenom životu i životu uopće, muško - ženskim odnosima, o godinama, o smrti i eutanaziji, životu u Berlinu, i u Zagrebu, o hrabrosti, sreći, prijateljstvu, idealima...

Mijenja li se autobiografija, i vaša i uopće, ovisno o trenutku, razdoblju? Bi li ova vaša nova 'autobiografija' izgledala drugačije da je pisana u drugo vrijeme?

Vrkljan: Biografija je komponirana na način na koji ja gledam na ljude i događaje, činjenice jesu tu, no pogled se mijenja. Drugačiji je recimo, pogled na vlastite roditelje sa 20, 30, 50, 70... godina. Nekad mi je nešto bilo zanimljivije, danas nešto drugo. Kad je mlad, čovjek se jako lako prevari u ljudima. Moglo bi se reći da je to nešto fluidno ...

Je li čovjek doista veći idealist dok je mlad?

Vrkljan: Kod mene se to baš i nije promijenilo. I u mladosti također imaš neki pesimizam, barem neki tzv. weltschmertz. Svako doba ima svoje lijepe, ali i tužne stvari.

Pisac McEwan nedavno je rekao da pesimizam u godinama postaje luksuz, a uz mladost dobro ide.

Vrkljan: I u pravu je, baš tako. McEwan je odličan.

Čitate ga?

Vrkljan: O da, sve sam čitala, i sve mi se sviđa, ali "Atonement" (Okajanje) smatram njegovim najboljim romanom. Sviđa mi se nova engleska proza.

"Bijela soba" nešto je poput lajtmotiva u vašoj novoj knjizi (Svila nestala škare ostale). Što je to za vas, imate li ju?

Vrkljan: Bijela soba je prazna soba, bez ičega, imala ju je recimo slikarica Eva Hesse. Ja ne, nikada. Uvijek sam imala previše stvari. Ja sam sakupljačica. Knjiga, slika, pisama... Kad si stariji, to je pomalo teret. Moj i konkretni iliterarni san je imati praznu sobu u kojoj su tek krevet, stol, stolica, kompjuter, i gotovo. Ali čovjek obično ne može tako. On upravo visi na knjigama, fotografijama, pismima... Pa kako se mogu riješiti jednog Miljenka Stančića sa zida?

Doris Lessing, svježa nobelovka i žena kojoj je 88 godina, nedavno je izjavila da ju slava opterećuje, da nema vremena za pisanje.

Vrkljan: Da, mnogi smatraju da su joj nagradu dali prekasno, trebala ju je dobiti prije 20, 30 godina, možda nakon "Zlatnog notesa"

Da li priznanja kasnije manje znače? Kako vi na pohvale i priznanja, interes medija uopće, gledate, sad i nekad?

Vrkljan: Kod mene se to ne mijenja. Ne volim da me se snima, ne volim tv, ni promocije, ni fotografiranje... to jest dio posla, ali najradije bih ipak da sve nekako ostane u tišini, i da knjiga sve učini sama. Ustvari, ja vjerujem da knjiga sama i čini uglavnom sve.

Kad sam vas prvi put vidjela, pomislila sam: ova žena je u skladu sa svojim djelom. Jesu li vam već rekli da unatoč godinama, imate osmijeh i pogled djevojčice?

Vrkljan: (osmjehuje se) - Da, čula sam već to. Bez obzira na sve, umor je veći. To su činjenice, budućnosti neke velike, zapravo i nema više.

Ipak, taj umor iz vas ne izbija, zračite energijom...

Vrkljan: Ali ja to znam! U ovoj dobi, smrt je uvijek tu negdje, mislim uvijek se svima može dogoditi... Ne da se bojim, jedino ne želim gnjavažu s bolovima. U Njemačkoj možeš potpisati izjavu da ne ovisiš o aparatima, i to sam napravila. Više se ne može. To je jedini problem, nije smrt strašna, jedino može biti način strašan.

U posljednjem romanu rekli ste da je najveća ljudska zabluda vjerovati u stabilnost bilo čega? Je li to onda možda istovremeno i odustajanje od nade?

Vrkljan: To je jednostavno preduvjet da se čovjek spasi od razočaranja. Ništa nije stabilno. Ni tlo po kojem hodam, ni odnosi s ljudima, ni egzistencija... Prijatelj ti umre, i što? Nije loše znati da smo stalno u nekom lelujanju...

Stalnost prijateljstva?

Vrkljan: Odnosi su često neobjašnjivi, neki se mijenjaju kroz vrijeme, neki i ne, stvari ne možemo kontrolirati. Ali ne, ne možemo reći, ako je došao kraj, da tog prijateljstva nije ni bilo. Bilo je i prošlo je.

Sjećam se rečenice iz vašeg starijeg romana, biografije o nesretnoj Marini Cvetajevoj, pjesnikinji, citirat ću: "...Ženski životi, životi umjetnice s nepospremljenim sobama, vika djece... nikad vremena za doći k sebi. A u bijelim čistim sobama muškaraca umjetnika, sa pisaćim stolovima i knjigama sa zlatnim slovima... za muškarce je umjetnost sjajna zvijezda..." Je li i danas tako u muško-ženskim odnosima?

Vrkljan: Da, žena vrijeme za pisanje, ili slikarica za slikanje, krade. A u muškom svijetu umjetnosti je drugačije. Svi oko njega se prilagođavaju njegovoj umjetnosti. I slavni Thomas Mann je imao tišinu, dok je radio, djeca su se morala stišati, sve oko njega je bio red... I danas je tako, u svemu.

Kako je u Njemačkoj?

Vrkljan: Tamo ipak nije tako, uglavnom. Puno je "singlova", ali i inače, veća je samosvijest žena. Ustvari, to ipak ima najviše veze s materijalnim prilikama. Oni koji to mogu, bez problema žive u odvojenim kućanstvima i rade u svom miru. Ali da, istina je i da su muškarci naprosto takvi da trebaju više tišine i koncentracije. Mi žene puno toga možemo odjedanput.

Bilo vam je 36 godina kad ste završili s jednim životnim poglavljem, ostavili Zagreb, posao i jedan brak iza sebe i otišli studirati filmsku režiju u Berlin. Jeste li bili hrabri ili je to bio bijeg, neminovnost? Čini mi se da je danas ženama tih godina, i meni isto, nemoguće krenuti ispočetka.

Vrkljan: Pa bilo je hrabro, ali mislila sam da idem samo na 3 godine. No, upoznala sam tamo svog sadašnjeg muža, vrlo brzo, već drugi dan. Bio je profesor na dramaturgiji. I tako sam ostala, bilo je praktičnije.

Isplati li se riskirati?

Vrkljan: Meni se isplatilo, jer sam upoznala Benna, meni se dogodio taj fantastičan čovjek. A i knjiga, "Svila,škare...", ta knjiga sigurno ne bi bila to što jest bez tog odstojanja. Ja sam ju doduše počela pisati u Zagrebu, ali tek pogled iz daljine ju je učinio takvom kakva jest.

Negdje sam pročitala, netko vam je nakon studija režije rekao da je talent tek 10%, a ostalih 90% otpada na nabavku novca za film? Razočarali ste se i odustali.

Vrkljan: Film je jako skupa stvar. Moraš ga raditi za veliku publiku, inače nema smisla. Mnogi veliki redatelji su zbog toga prestali snimati. Recimo izvrsni Alexander Klüge prestao je snimati za nekih 600 gledalaca. Prihvatio se TV-dokumentaraca. Teško je pristajati na kompromise. Ne, nije mi žao što sam od filma odustala. Pogotovo sad, kad bih valjda da preživim morala raditi sapunice.

Godinama ste, svakog tjedna, radili dokumentarce za HTV. Je li što od toga sačuvano u arhivama?

Vrkljan: Ne baš, puno toga je izrezano. Neki djelići su se mogli vidjeti u "Crno-bijelo u boji". 70 filmova, jako me je to izmorilo. Pa i taj studij u Berlinu, odlazak, bio je to i svojevrsni bijeg od umora ovdje. No, da nisam upoznala Benna, sigurno ne bih ostala tamo.

Često spominjete "zaštićenost" u djetinjstvu, mladosti, koju neki dobiju od obitelji. I da ona, odnosno odsustvo iste, obilježi čovjeka za cijeli život. Vi niste imali tu sreću, jako rano ste "bačeni u vatru".

Vrkljan: Moji su nakon rata, dotad građanska obitelj, izgubili sve. Odmah, dan nakon mature, počela sam raditi.

Ipak, je li ta zaštićenost dvosjekli mač, kad mlad čovjek ima sve, a ne zna što s tim napraviti?

Vrkljan: Zaštita je lijepa stvar, ali istina da može rezultirati i razmaženošću. Ja sam imala želju studirati medicinu, no nisam si to mogla priuštiti, uz naporan rad. Završila sam arheologiju na filozofskom.

Kako je živjeti u Berlinu? Čini se da su im stranci ogroman problem, i veći od socijalnog raslojavanja, problema nakon ujedinjenja zapadnog i istočnog Berlina?

Vrkljan: Tamo nisi kod kuće, ali i ovdje si pomalo stran. Loš je odnos prema strancima. Mene baš i ne prepoznaju kao takvu, ali ako imaš izgled nekog iz Maroka ili Južne Amerike... jako se osjeti otpor. Mislim da u Europi multikulturalnost nije uspjela. Nema povezanosti, rješenja su u podjelama po četvrtima.

Kako se na vas tamo gleda u profesionalnom smislu?

Vrkljan: E tu vlada samo ekonomska cenzura. Svaki izdavač gleda što se može i koliko prodati, zna se točno što se traži. To je puno izraženije nego kod nas. Trenutno su "in" biografije slavnih glumaca i ostalih, njihove ispovijesti i bančenja... Najvažnije je da se pojaviš na TV-u, napraviš skandal, nekog napadneš, ili neko tebe napadne. Najmanje je važan tekst, odnosno umjetničko djelo uopće. Moj prijatelj koji stvarno izvrsno slika, ništa ne može prodati. Estradizacija je jako uzela maha.

Volite slikarstvo?

Vrkljan: Da, jako. Sever mi je od naših dobar. Volim Stilinovića, zbog oštrog pogleda na suvremenost. Slikarstvo me oduvijek jako zanimalo.

Usporedba kulturne, književne ponude ovdje i tamo?

Vrkljan: U Berlinu isto, još izraženije, propadaju male knjižare, knjižare su velike robne kuće. Žao mi je malih knjižara. Nema više ni malih pekara jer vladaju supermarketi, mali šusteri su nestali. Globalna kultura. Nemaš više s kim porazgovarati, ostvariti kontakt, samo platiš na blagajni i odeš. Ne sviđa mi se u Zagrebu što vidim jako puno neurednih izloga, u kojima je sve nabacano. Ne možeš se snaći. A tek knjižarski pribor i ostalo, u izlogu skupa s knjigama...

Vidim, pratite dosta i novu literaturu, Mc Ewana, čitali ste i sve od Franzena...

Vrkljan: Volim to, ali i moram pratiti. Ne mogu si dopustiti da ne znam u kojem svijetu živim.

Vaša proza je, osjeti se to, bezvremenska. Poezija i puno više. Jesu li poznije godine "prozaičnije", s obzirom da zadnjih godina pišete uglavnom prozu?

Vrkljan: (smijeh) A ne, to je bio jedan ciklus, zatvoreni ciklus. Sada želim i hoću, pisati ponovo pjesme.

To mi je ugodno iznenađenje. A što je s vašim krimićima? Ustupak komercijalnom?

Vrkljan: Ne, to su art, psihološki krimići. Nema ni pucnjave, ni krvi, ni droge ni dilera.

Vaše najnovije preseljenje bilo vam je veliki šok, i povod za pisanje novog romana. Zašto ste se morali preseliti?

Vrkljan: Te stanove je kupila Austrijska banka. Mi smo kao dobili zaštitu da se 3-4 godine ne moramo seliti, no, oni su odmah krenuli u "sanaciju" koja traje 2 godine, i sve je postalo gradilište. Nije to ambijent za pisca, i preselili smo se.

Novi kvart?

Vrkljan: Ne, kvart je isti, lijep je, s puno parkova. Za ljude koji vole hodati, a mi smo ti. Nemamo auto. Lijepo je, ali užasno skupo. Ogromna je stanarina od preko 800 eura i još su tu režije koje su jako poskupile. Energetska kriza, pa 24% inflacija... I još kad uzmeš u obzir da za jednu knjigu, kod malog izdavača, dobiješ 1500 eura, a za knjigu poezije još i manje, teško je...

Što je za vas grad "po mjeri čovjeka"?

Vrkljan: Ha, (smijeh), ništa s ovako puno auta. Moja mjera bi bili gradovi iz doba pedesetih, šezdesetih prošlog stoljeća. U Berlinu je toliko turista, po Alexander platzu gotovo da više ne možeš hodati od turista...

Kakav je danas vaš Zagreb? Svakog proljeća ste u Zagrebu. Tražite i neke nove stvari ili je to još uvijek vaša prošlost? Imate li svoje rituale ovdje?

Vrkljan: Ništa nije novo. Prijatelji, stan, ulice, isti putevi... ma ja i inače nisam puno van, po suncu i ne smijem (alergija). Rekla sam već da sam bila i ostala "sobno dijete".

Prijatelji ovdje?

Vrkljan: Ostalo ih je nešto. Pa čovjek ne smije nadživjeti baš sve prijatelje!

Vjerujete li u red, u razloge zašto je nešto bilo baš tako, ima li u životu smisla (ne samo vjernički gledano)? Ili je ipak sve kaos?

Vrkljan: Puno je apsurda. Nema reda za koji se možeš uhvatiti, i očekivati da ga se i drugi drže. Pa da, zapravo i jest sve kaotično...

Stalnost kaosa?

Vrkljan: (smijeh) Da, da, upravo tako.

Vjerujete li u čudo?

Vrkljan: Ne. Ni u čudo ni u sreću. Nisam si nikad ni postavila pitanje jesam li sretna. Jedino - jesam li nešto razumjela, da li i što osjećam... Ne znam ustvari što znači biti sretan. Vrlo subjektivna stvar, uostalom. Za nekog je to puno novca, za nekog lijepa haljina, a za nekog  možda neki susret.

Irena ne voli medije, ali voli susrete. I izdržala je sjajno ovaj sat  intervjua, pa se nadam da je ipak više ličio na srdačan opušten razgovor nego na "službeni" intervju. Ni Benn, Irenin suprug, koji je čekao vani, na terasi kafića, nije se pobunio. I nakon sat vremena, ponovo isti srdačni osmijeh na licu. Srećom, društvo mu je pravila Irenina sestra Nada, koja dobro govori njemački.

Pozdravili smo se, do novog "ciklusa", do sljedećeg proljeća u Zagrebu. 

Pročitajte još: