SEEbiz.eu

Iza svega toga stoji samo jedno ime – Andrijana Subotić Pjajčik. Sudjeluje redovno kako na domaćim tako i na brojnim svjetskim revijama i modnim događanjima (uskoro će i na Bečkom tjednu mode predstaviti svoju novu kolekciju) i redovito među kritičarima i novinarima imaju jako dobre odjeke.

Za razgovor s ovom posebnom dizajnericom koju s punim pravom mogu nazvati umjetnicom i nije potreban poseban povod osim iskrenog oduševljenja njenim radom, maštom i kreativnošću. No, igrom slučaja, netom prije našeg razgovora, Andrijana je dobila 1. nagradu za najbolju domaću etno kreaciju, pa je i razgovor spontano krenuo od te činjenice.

Počet ćemo od posljednje nagrade koju ste dobili: O kakvoj nagradi i priči je bila riječ, kako ste dobili ideju za taj projekt?

- Nagrada je vezana za manifestaciju u Vinkovcima koja traje već desetljeće, a natjecanja su se razvijala vremenom, od onog za najbolju frizuru do unazad par godina za najbolju etno kreaciju. U tome sam im i sama pomogla, bila sam više puta u žiriju, jedanput osvojila 2. nagradu.

Ove godine odlučila sam se time pozabaviti više i pomoći mnogima da shvate pravu bit pojma etno kreacija. Često se događalo da inače sposobni i talentirani ljudi nisu razumijevali što znači kreativna upotreba kulturne baštine. Tako bi to mnogi shvaćali gotovo doslovno: uzeli bi recimo komad neke stare čipke s nošnje i nalijepili na nešto, nazivajući to etno kreacijom.

Andrijana Subotić Pjajčik (naslovna fotografija), te pobjednički modeli, inspirirani etno motivima.

Ja sam odlučila napraviti mapu i prezentirati ju. Zadovoljna sam time, a i potrudila sam se kao da sam radila za neko svjetsko natjecanje. Ove godine našla sam inspiraciju u tri naše nošnje (Mljet, okolica Šibenika, Jamnica), a sve tri su imale zajedničku poveznicu – plise. Osvojila sam 1. mjesto.

Kakav je bio vaš početak? Klasično školovanje, zacrtan put, vizija... ili je proces bio nepredvidiv ili dug?

- Iz obitelji sam tekstilaca, odrasla uz pleteće strojeve, moji imaju svoj obrt u Vinkovcima već 37 godina, kad je otac to započeo. Ovaj moj posao je dakle bio jedan očekivani slijed događaja, obiteljski ili i genetski. U Zagrebu sam završila studij dizajna i već na trećoj godini studija sam imala prvu reviju. Išla sam po natjecanjima, nakon studija probala radit po firmama, ali tek ovdje sam se konačno pronašla. 2005. sam osnovala ovaj svoj brend Etna Maar.

Kako je odabrano ime?

- Najprije je to bilo samo Etna, prema sicilijskom vulkanu koji simbolizira moju kreativnu energiju. Kad erupcija stigne (vulkan proradi) onda sam hiperproduktivna. A zatim dolazi period kad se vulkan stiša. Otkako znam za sebe, funkcioniram stihijski: dugo dugo ništa, i onda nešto veće uspijem napraviti za dva dana.

Dio „Maar“ u nazivu nastao je prema umjetnici fotografkinji i karizmatičnoj muzi nadrealista Dori Maar, ženi osebujne osobnosti. Dok je u nazivu bilo samo „Etna“, događalo se da bi ljudi u mom dućanu očekivali nekakve narodne nošnje, i to me jako počelo smetati.

Iako, moja prva revija jest bila inspirirana slavonskom narodnom nošnjom - pletivom iz nošnje. I inače, taj izraz etno se sve više i posvuda počeo prostituirati, svi su to počeli raditi, prava poplava suvenira... I tako sam se orijentirala na drugu priču u kojoj ustvari koketiram s etnom. Svi svjetski dizajneri jako puno koriste etno motive, Japan i Kinu rabe posebice. Čak i u Hrvatskoj, draži nam je taj etno s istoka, a ovaj naš smo skloni zanemariti.

Ja pokušavam pronaći svoj vlastiti stil, iako je gotovo sve potrošeno, toliko je novih imena posljednjih godina u tom dizajnerskom svijetu. Ponekad me prođe volja za ovim poslom.

Vrpce čine modele izuzetno prilagodljivima i promjenjivima.

Meni se nekako i ne čini da imate veliku konkurenciju kod nas? Odskačete originalnošću.

- Svake godine se pojavljuje par novih imena na revijama i u ovome se uopće nije lako održati. Mozak mi radi 24 sata kroz čitav tjedan, vezano za posao. Konstantno razmišljam o modelima i o tome kako napraviti nešto posve novo. A i ljudi (i moje mušterije) stalno traže nešto novo i to je prilično iscrpljujuće. A ja se ipak ne osjećam kao štanc-mašina za ideje.

Što vas inspirira? Neka priča, trenutak, vizija, ili možda vizualizirate ženu za koju radite, ili tip žene?

- Ne isključivo. Nemam muzu. Više me inspiriraju neki motivi, slike, glazba, film, i onda iz toga nastaje kolekcija. Inspiriraju me priče, teme...

Nekakva vaša opsesija?

- Tako je. Svatko se trudi nekako izraziti kad je pod dojmom nečega, na svoj način. Ja se izrazim svojim kreacijama. A onda se nađe neko ko to prepozna, i želi to nositi.

Tko su žene koje nose vašu odjeću?Imaju li što zajedničko?

- Rekla bih da im je zajedničko što su posebne, žele biti unikatne i znaju točno što žele.

Ni vaša novinarka nije odoljela da ne isproba neki od modela.

Jesu li vaši kupci mlađe ili više starije žene? Naime, činjenica je da žene najčešće razviju svoj stil i osobnost tek nakon tridesete, a u svojim dvadesetim godinama, kad bi im sve možda i bolje pristajalo, još se traže.

- Nema tu jako mladih žena. Tinejdžerke uglavnom nose ono što vide u novinama, ono što nose njihovi idoli. Meni znaju doći mame i kćerke skupa (recimo mama od 50 i kćerka od 30) i obje se uspiju pronaći u mojim modelima.

Onda pretpostavljam da vjerujete da godine ili izgled ne trebaju diktirati stil?

- Izgled donekle, ali ne, ne mislim da su godine tu bitne. Važno je da žena ima stav i zna odjeću nositi.

Kolekcija Proljeće/ljeto 2009. ("Insektarij")

Stil je osoba razvila kroz svoje godine. I ne osjećaju se svi dobro u nekoj mojoj haljini, to ženi treba „sjesti“. Imam jednu prekrasnu mušteriju kojoj je 65 godina i moja odjeća joj izvrsno stoji. To je odraz njenog stava i životnog stila. Slična priča je i u dizajnu interijera. Dobar dizajner bi morao najprije upoznati čovjeka da bi osmislio prostor u kojem će živjeti.

Može li se stil kupiti? Ima li dobrog stila bez novca?

- Definitivno. Najviše stila imaju oni koji improviziraju. Oni su onda i maštovitiji, a i trude se više. Tko ima puno novca može kupovati i dobre stvari, „marke“, ali osjeti se kad je sve to „bez duše“. Najbolji je spoj nečeg novog i nečeg starog, skupog i jeftinog. I ako to žena zna nositi, odnosno umije spojiti tako da se tome divimo, da kažemo: vaaauuu, a ne da se pitamo koliko to stoji.

Rekli ste da vam nimalo ne imponira da vašu odjeću nose i reklamiraju naši celebrityi? Je li to možda zato što bi se onda vašu modu teže povezivalo s umjetnošću?

- Možda i to, ali i sa ljudima s ulice, normalnim ljudima. Nema mi ništa draže nego kad me neko slučajno, iznenada otkrije. To smatram pravim uspjehom, kad se neko oduševi mojom odjećom, a da o tome ništa nije vidio u novinama.

Može li se originalnost naučiti? Kroz školovanje ili nekako drugačije? Ili je to ipak unutrašnji impuls, talent?

- Moram upotrijebit onu rabljenu frazu: 1% talenta i 99% rada. Na talentu se mora raditi stalno. Studij dizajna mi je dao bazu i pokazao put kojim trebam ići.

Smeta me ipak što se tečajevi dizajna u trajanju od jedne godine ili 3 mjeseca, u javnosti često stavljaju u isti koš s mojim šestogodišnjim učenjem. Naravno, događa se da je dizajner s tečajem od 3 mjeseca talentiraniji od mene. Svjetski poznat i uspješan dizajner Alan Hranitelj, recimo, nije završio niti srednju školu, ali on je valjda izuzetak koji potvrđuje pravilo. Ipak, i iza njega, koji je svakako imao sreće naći se u pravo vrijeme na pravom mjestu, stoji veliki mukotrpni rad. I učenje.

Jeste li ostvarili svoje snove?

- Smatram se sretnom jer radim ono što volim, što mogu materijalizirati ono što imam u glavi, svoje ideje. Mnogima koji su talentiraniji od mene sve dobre ideje ostanu na papiru (crtežu).

Naravno, ne mogu reći da sam ostvarila svoje snove, još toliko toga želim... Ali ipak, svoj sam šef i to debelo plaćam. Sama kreiram i svoj dan i svoju budućnost.

Pogled kroz izlog u prolazu Lovačkog roga.

Živcira li vas i onaj „mit“ (ili istina), onaj "must have": mala crna haljina, klasična bijela košulja, salonke, kostim poslovne žene.... što sve svaka žena treba imati u svom ormaru?

- O da. Pa ja nemam te kao-važne-stvari. Ja recimo nemam malu nego veliku crnu haljinu, imam bijelu košulju, ali ne klasičnu nego posve netipičnu. Imam i netipične štikle. Salonke nikad u životu nisam obula i mislim da ni neću. Cipela mi mora biti pomaknuta.

Nešto o vašim planovima, je li već u glavi neka nova uzbudljiva priča?

- Sad radim na svojoj jesenskoj kolekciji inspiriranoj ukrajinskom premijerkom Julijom Timošenko. U pripremi je i kolekcija proljeće-ljeto 2010, jer sam primljena na Bečki tjedan mode

Kakva će biti ta kolekcija?

- Moguće da će biti nešto kao nastavak ove sad nagrađene.

Ako se ne dogodi neka nova erupcija Etne?

- Da, da (smijeh)... kroz rad često dođu najbolje ideje, bez obzira na ono već razrađeno. Iz slučajne greške zna izniknut ono najbolje.

Etna Maar ne izrađuje nakit, ali nudi unikatne ručne radove.