SEEbiz.eu

Alabama je klasična priča, s čvrstom narativnom strukturom - uvodom, zapletom, raspletom i zaključkom, no uz to je i dovoljno aktualna, pa i moderna, jer postavlja neka vječna i sveprimjenjiva pitanja: kako preživjeti i proživjeti osobnu tragediju, što učiniti s boli za koju znamo da nije prolazna, kamo smjestiti snažne emocije koje vrijeme neće izliječiti.

Slavonska četveročlana obitelj Burić u Ameriku je otišla na početku rata, 1991., tragajući tamo ne baš za američkim snom, nego tek za normalnim obiteljskim životom, dostojnim čovjeka. Ne samo da se to nije dogodilo, nego se sedam godina poslije, vraćaju doma, slomljeni tragedijom s iznenađujućim posljedicama u tim nemilim događajima izgube 17-godišnjeg sina Gorana, te u Hrvatsku stižu sa "teretom" sinovljevog pepela te jednom bolnom i tmurnom tajnom, tragedijom koja će nam se razjasniti tek pri kraju predstave..

U Alabami ih je dotukao naporan život i borba s ksenofobijom, no ni u Hrvatskoj čini se, nije puno bolje: atmosfera poslijeratne socijalne krize ne ulijeva nadu. Uz nove borbe, vuku i stare teške "repove" od još nepreboljenih rana.

Pepeo mrtvog sina je u kutiji na vrhu ormara, a majka i otac su ga neprekidno svjesni, te nema dana bez njihovog tužnog, ali pročišćavajućeg rituala...

Majka Ruža (Marina Nemet) smrt sina nije prihvatila, ona svoju strašnu bol, kao da nosi u zagrljaju, čvrsto, poput novorođenčeta, zaogrćući ju svojim srcem. Jer ako pusti bol, možda time otkine i veliki dio sebe. U svojoj tuzi, ona je i dalje sa svojim obožavanim sinom Goranom, izgradila je jedan složen irealan svijet koji joj omogućuje privid starog života i nesuočavanja sa stvarnošću.

Alabama: Kako se američki san pretvorio u hrvatsku noćnu moru. Ili možda kako se hrvatski san pretočio u američku noćnu moru? Tragedija je univerzalna, a blato je blato, bilo ono Slavonije ili Alabame.

Kako joj ne uspijeva pustiti mrtvog sina, ne uspijeva se ni na zdrav način posvetiti sadašnjici koju čini ostatak njene obitelji - muž i kćerka. Njen odnos s mužem je lijep, korektan, brižna je, ali bezvoljna, a u odnosu prema kćeri, emotivna distanca već poprima prijeteće obrise, barem gledano očima kćerke Marine (Antonija Stanišić Šperanda). Marina je povremeno prepuna žući zbog majčine udaljenosti i odnosa svedenog na praktično rješavanje sitnih problema. Krivnju vidi u njenom oduvijek pretjeranom pridavanju veće pažnje bratu, pa i sada, kad ga više nema. No,i kod nje je taj izljev žući tek izraz nemoći u životnoj situaciji koja nije ni najmanje blistava. Ona treba postati zaručnica bogatog mladića Slavena, a njegovi time nisu oduševljeni.

Otac Vinko (Zoran Gogić) ulaže neki napor da obitelj poveže, da žive normalno i lijepo, a ipak je i sam vrlo umoran i pomalo izgubljen. Traži uporište i u lijepim trenucima iz prošlosti, ali pred Ružinim očima je u svakom trenutku Goran.

Kazališna predstava nastala prema Špišićevom nagrađivanom romanu svojim turobnim raspoloženjem na prvi pogled sasvim dobro se uklapa u mainstream hrvatskih kazališnih i filmskih autora, i to ne samo poslijeratnih, u kojima protagonisti ne uspijevaju pobjeći iz beznadnog vrtloga u kojeg su upali, što obično na klimaksu rezultira tragedijom. Između tih ograda nastala su neka od najboljih i najgorih hrvatskih dramskih djela. No, ovdje je tragedija početak, ishodište priče o tome kako na samom požarištu ponovno izroniti iz tog pepela spaljenih duša. Zbiva se u Hrvatskoj, negdje u urbanoj Slavoniji, ali umjesto Domovinskog rata mogao je bitii bilo koji drugi rat. Nakon kazališnog uprizorenja, možemo očekivati i film. 

Umjesto duha mrtvog sina, redatelj Harjaček je napravio riskantan, ali vrlo uspio potez: "oživio" je Gorana.

Čak štoviše, mrtvi Goran (Filip Križan) je možda i najživlji, najprisutniji lik na pozornici: upadljivog izgleda, buntovnog ponašanja, brbljav. Osobno, dobila sam jedan vrlo potresan i pomalo stravičan dojam gotovo rentgenskog uvida u majčine misli i emocije, u njen tijek svijesti.

Taj dojam pojačava odličan nastup mladog Filipa Križana, te ništa manje sjajno odabrana glazba ("Svadbas") te scenografska rješenja koja uključuju i video zid s crno bijelim fotografijama ratnih stradanja. (Iva Matija Bitanga, Leo Vukelić).

Scenografija je skromna, ali vrlo pogođena. Uz video zid, tu je i nekoliko ključnih scena koje su upravo scenografijom govorile najviše: zadnja scena prosipanja pepela ili recimo viseći rekviziti (ljuljačka, dječji bicikl...) koji su odraz majčinog vraćanja na slike sinova djetinjstva, i slikovito objašnjavaju i njeno psihološko stanje; jer u majčinom srcu njeno dijete zauvijek dijelom ostaje tek malo (zaigrano) dijete. Pa iako ono za nikog drugog već odavno nije dijete, pa makar za druge ono bilo i okrutni ubojica iz crne kronike.

Za razliku od majke Ruže koja utjehu nalazi u vjernosti svom malom zatvorenom svijetu i ritualima, kćerka je neurotična, temperamentna, snalažljiva, ali i prilično realna. Marinin zaručnik Slaven (Enes Vejzović) koji u njen dom dolazi na večeru, prikazan je izrazito groteskno, u kontrastu s Burićima. Vejzović je u toj maloj ulozi bio vrlo dobar i upečatljiv, a potenciranje socijalnih neusklađenosti te spoja debelog novčanika s primitivnim ponašanjem, na ovako ekspresivan način, nameće i problematiku bliske nam i aktualne sadašnjosti. I Darko Milas, u ulozi komunalca, bio je izvrstan, u također grotesknoj roli, ali na jedan posve drugačiji način. 

Špišićev nagrađeni tekst slojevit je i potresan, određen vremenskim razdobljem, no ipak univerzalan. Pokreće brojne teme od kojih su neke dane tek u naznakama, ali ostavljaju nam one "tri točke" za razradu i promišljanje. Možda je rječnik likova (majke pogotovo) mogao biti i malo maštovitiji. Otac i majka, na prvi dojam su na neki način zarobljeni i u stereotipima ponašanja i zanimacija tipičnih slavonskih (odnosno hrvatskih) majki i očeva.

To naročito smeta u početku predstave, dok se radnja ne zahukta, pa je i taj dio najlošiji dio predstave. Ne bih rekla da je riječ o glumačkoj neinventivnosti, nego upravo u dijelu teksta koji je takav kakav jest (a redateljski je izostala intervencija), pa se i gluma doima malko blijeđom. No, kako predstava odmiče, Marina Nemet i Zoran Gogić su sve bolji, a Marina u ulozi majke Ruže ima i nekoliko vrhunaca, također i u neverbalnim dijelovima.

Ono što bi u "Alabami", jednoj klasičnoj priči s glavom, trupom i repom, možda bilo manje atraktivno dijelu mlađeg gledateljstva, naklonjenijeg modernijoj režiji i performansu; redatelj Harjaček je uspješno "razbio" nekim postupcima. U prvom redu - pojavom mrtvog sedamnaestogodišnjaka na pozornici, koji ima izgled buntovnog pankera, izgovara bujice riječi, puca po gledalištu... on je istovremeno i pun cinizma i potrebe za ljubavlju. I obiteljski rituali,i zbivanja koja izazivaju, režijski koketiraju s nadrealnim. A tu spadaju i već spomenute vrlo životne uloge zaručnika Slavena i komunalca.

Pred kraj priče, upoznajemo i lik Amande (Perica Martinović) koja stiže iz Alabame, a koja na koncu nudi mogućnost razrješenja tragedije Burićevih. Amanda je ustvari nešto poput metafore za oprost, za onu "Ne boj se, nisi sam..." jer istu ili sličnu bol dijelimo s mnogima, na kojoj god da smo strani.

Iako ni pisac ni redatelj ne ulaze dublje u problematiku ratnih stradanja i ne "ruju" po međunacionalnoj mržnji, tema ove postratne tragedije i oprosta, vrlo lako se da transponirati i na spomenuto. A niti danas, u doba recesije, nismo puno odmakli od silnih upitnika koji stoje nad glavama mladih ljudi koji pokušavaju naći svoje mjesto u društvu: što raditi, kako preživjeti i do kuda sa kompromisima?

Ni u ovoj drami, stvari ne završavaju dobro, ali tračci nade su ipak tu - ako ništa drugo, u vidu utjehe onom "Nigdar ni bilo da nekak ne bu bilo".

Glazbu u predstavi, koju potpisuje grupa "Svadbas" vrijedi još jednom posebno spomenuti, jer je izvrsno odabrana: mračna i atmosferična, razvučeno sinkopična poput boli koja traje, jako naglašava sve emocije, ali pritom nije nimalo nametljiva, ne ide u banalnost.

Pitanje patetike se ovdje svakako nameće, samo po sebi, jer priča ima upravo takvu težinu da je patetiku jako teško izbjeći. Možda je trebala ostati naglašenija upravo u scenografski pojačanoj sugestivnosti, uz veću pomoć glazbe i osvjetljenja, a manju pomoć riječi. Jer dojmljiva slika često uspjeva više reći od viška teksta, a dijalog, posebno na kraju priče, uvijek malko banalizira grandioznu dimenziju patetike.

Alabama

Redatelj:Dario Harjaček
Scenografi i autori videa: Iva Matija Bitanga i Leo Vukelić
Kostimografkinja: Marita Ćopo
Autori glazbe: "Svadbas"
Oblikovatelj svjetla: Zdravko Stolnik
Fotografije: Sandra Vitaljić
Vizualni identitet predstave: Vanja Cuculić / Studio Cuculić

Igraju:

Goran (17): Filip Križan
Ruža (55): Marina Nemet
Vinko (57): Zoran Gogić
Marina (24): Antonija Stanišić Šperanda
Slaven (26): Enes Vejzović
Amanda (53): Perica Martinović
Komunalac (45): Darko Milas