Vlasnik Tomaž Kavčič, četvrta je generacija poznate stare gastronomske obitelji, a također i predsjednik prestižne europske udruge JRE – vrhunskih europskih restorana za Sloveniju.
U prekrasnom dvorcu Zemono, smjestio se slow food restoran Pri Lojzetu. Dvorac se nalazi u vinorodnom kraju Vipavske doline, između Vipave i Ajdovščine i zadnjih 11 godina ovdje nudi svoje vrhunske specijalitete. Inače, vlasnik Tomaž Kavčič, četvrta je generacija poznate stare gastronomske obitelji, koja je restoran Pri Lojzetu otvorila još davne 1897. u Dorenberku. Tomaž je inače i predsjednik prestižne europske udruge JRE – vrhunskih europskih restorana za Sloveniju.
Samim dolaskom u Zemono biti ćete fantastično dočekani – pozdravit će vas vlasnik koji će vam ispričati povijest restorana i počastit vas šampanjcem i malim kućnim specijalitetima – srcem od sira sa pistacijom i bučinim košticama te pjenom od jagoda sa sušenim jagodama i šampanjcem. Već na prvi pogled sve izgleda savršeno, velika terasa ispred dvorca puna prelijepih okruglih stolova s kojih se proteže pogled na Vipavsku dolinu i netaknutu prirodu (naravno, tu jedete samo kad je lijepo vrijeme). Nakon dočeka na otvorenom otišli smo u restoran koji je uređen u starom štihu, s puno stila i ljubavi. Prigušeno svjetlo, svijećnjaci i bijele ruže na stolovima, zidovi od starih cigli te predivne slike upotpunit će ionako vrhunski doživljaj.
Jelovnik će vam preporučiti sam vlasnik prema vašim željama, te vam o svakom jelu ispričati fascinantnu priču. Tomaž je inače vrlo kreativan, vjeran tradiciji i uz pomoč začina i posebne pripreme napravit će čudo od tradicionalnih domaćih jela, a uzor mu je španjolska kuhinja. Ovdje svako jelo ima svoju priču, a raznolikost sastojaka daje mu poseban savršen okus i pobuđuje sva naša osjetila i čula. Usluga je također vrhunska, konobari, kao i sam vlasnik, predstavit će vam jela i vina i dati vam neke nove spoznaje o hrani. Mi smo se odlučili za riblji slijed, te počeli sa neobičnom juhom od šparoga serviranoj u maloj čašici i namazom od slatkog vrhnja i hrena, a uz to domaćim kruhom sa maslinama. Nakon toga slijedile su očišćene kapesante (Jakobove kapice) na pireu u maslinovom ulju, a sa strane preprženi kruh sa domaćom guščjom paštetom.
Onda su na red došli vrganji sa žara sa malo mozarelle, prekriveni šnitom masnijeg domaćeg špeka koji im je dao poseban okus. Naravno, uz svako jelo pili smo i različito vino (odlučili smo se za bijela vina). Tako smo započeli sa Sivim pinotom(ovaj put talijanskog proizvođača), nastavili sa Rebulom iz Vipavske doline (barique), pa Savignonasseom iz Goričkih brda (barique). Nakon vrganja na red je došla i juha od graha sa šipkom i kuhanom hobotnicom za što biste pomislili da je nespojiva kombinacija, međutim, okus je božanstven, a meso hobotnice savršeno mekano. Slijedilo je nešto sasvim neobično – divlji brancin pečen na soli.
Naime, ovaj specijalitet priprema se tako da sol nije začin već pomagalo u pripremi hrane. Sol, pomiješana sa svježim začinskim biljem stavi se na roštilj (ne deblje od 1 cm soli) te se zalijeva sa posebnim čajem od začina dok se ne stvrdne. Kad se stvrdne na sol se stavlja riba (ili meso) i tako se peče. Specifično je da za pripremu ne treba više niti jedan drugi začin, niti ulje, niti voda jer sol ima već sve u sebi. Namirnice ovako pripremljene imaju sve u sebi sve začine i dobiju odličan okus. Uz ovo jelo pili smo vino Zelen - Pasji rep iz Vipavske doline koje je vrlo pitko i lagano te bogatog okusa. Nakon toga uslijedili su deserti – sve jedan bolji od drugoga. Krem sladoled od limuna sa želeom od gin tonika uz koju su na stol u pladnju leda stavili borovinu i zalili je vrućom vodom tako da je aromatično isparavala dok smo mi uživali u ovom okusu. Zatim tiramisu koji su nam servirali u malim kovčežićima – jako slatko, a i fino. Uslijedili su još i topli čokoladni biskvit u umaku od bijele čokolade i crnih maslina te „nezavršena“ savijača od jabuka prelivena bijelom čokoladom. Uz deserte pili smo slatko aromatično vino Klarnica iz Vipavske doline.
Da ne zaboravimo djecu za koju su pripremili odlične domaće njoke sa svježom rajčicom za glavno jelo. Porcije nisu velike ali vjerujte da se najedete do sita od ovih silnih slijedova i ljepote – mi više nismo mogli mada je bilo još puno divnih jela koja su nam preporučili. Uživali smo u ovom bajkovitom ambijentu s bezbrojnim iznenađenjima i bili oduševljeni domaćom atmosferom, ljubaznošću domaćina i prihvatljivim cijenama. Ovaj restoran može se mjeriti sa najboljim restoranima u Evropi i svijetu i zasigurno zaslužuje prvo mjesto u gastronomiji Slovenije. Također, moramo napomenuti da je upravo ovaj restoran bio prvi slow food restoran u Sloveniji, te da je Tomaž vrlo sramežljiv što se tiče samohvale i kaže da su to sve samo male ideje, a mi dodajemo – za veliku gastronomiju.
