SEEbiz.eu

 

“Ugledni američki poslovni tjednik BusinessWeek u svom je zadnjem broju preko cijele naslovnice donio vrlo neugodno pitanje: Kakva je uopće korist od ekonomista? Poente tog pitanja vrlo su logične: niti su predvidjeli recesiju niti nude jedinstven odgovor kako iz nje izaći! … Još u rujnu 2008. ekonomisti su predviđali blagi rast američkog gospodarstva od 0,2 posto, a dočekao ih je pad od 6,9 posto. U prosjeku, struka je promašila sve što je mogla promašiti, i to puno!”, piše urednik manager.hra Gojko Drljača.

 

Iako je tvrdnja “U prosijeku, struka je promašila sve što je mogla promašiti, i to puno!” očita, nisu svi ekonomisti promašili. Još u mjesecu lipnju 2007. godine, bivši predsjednik američke središnje banke Alan Greenspan gostujući u emisiji o gospodarstvu na ABC.news najavio je da će kriza na američkom sekundarnom tržištu hipotekarnim zajmovima prerasti u globalnu kreditnu krizu koja će prerasti u globalnu financijsku krizu koja će kulminirati “najdubljom recesijom globalnog gospodarstva još od razdoblja Velike depresije”. Američke investitore pozvao je da se povuku iz inozemstva kako bi skupili dovoljno likvidnosti za suzbijanje američke krize, barem dok se stanje ne stabilizira. Moram priznati da mu tada nisam vjerovao, ali nakon što je aktualni predsjednik američke središnje banke Ben S. Bernanke najavio financijsku krizu i ekspanzivnu monetarnu politiku, tada je onima koji znaju slušati već postalo jasno da je voda došla do grla te da je kriza neizbježna.

 

 

“Čudna je odsutnost javne rasprave usred krize. Zašto se nismo barem dostojno uskokodakali? Nove hrabre ideje trebale bi se očekivati od generacije ekonomista u naponu snage ili od svojevrsne starije ekonomske elite… Najkonzistentniju javnu priču ima vrsni guverner HNB-a Rohatinski, a i on se višekratno izjasnio za opreznu, štedljivu fiskalnu politiku”, piše Drljača.

 

Zašto ugledni domaći ekonomisti šute? Zato što ih većina nema pristup podacima iz kojih bi na suvisao način mogli posložiti mozaik! Čak i podaci koji bi trebali biti dostupni javnosti tajna su u vlasništvu nekoliko povlaštenih kvazi-analitičara koje je upravo neograničeni pristup povlaštenim informacijama učinio uglednim domaćim ekonomistima. Zašto guverner javnosti nudi najkonzistentniju javnu priču? Zato što sjedi na povlaštenim informacijama, a čak mu ni to nije bilo dovoljno da uspješno složi mozaik. Naime, jako dugo naš je guverner kao prioritet ekonomske politike isticao zamjenu inozemnog duga unutarnjim te očuvanje stabilnosti precijenjenog tečaja kuna. Nikada nije spomenuo da će zbog starenja stanovništva odljev novca iz mirovinskih fondova za dvadesetak godina biti barem tristo puta snažniji nego što je danas priljev novca u mirovinske fondove te da će se tada unutarnji dug morati hitno zamijeniti inozemnim dugom. Tečaj kune je nužno postepeno deprecirati jer cjenovna konkurentnost proizvodnje u domaćem gospodarstvu mora biti prioritet ekonomske politike. Jedino se cjenovnom konkurentnošću domaćeg gospodarstva može uravnotežiti platna bilanca i jedino se proizvodnjom mogu sačuvati postojeća radna mjesta i otvoriti nova.

 

 

“Još je nobelovac Lucas davne 1970. dokazao da se državni poticaji u ekonomiju na duži rok ne isplate… Pretežan je stav domaće ekonomske javnosti da Hrvatska nema prostora za poticajnu fiskalnu politiku te se sva ekonomska politika zapravo svodi na to da se pokušava spriječiti raspad sistema… Vlada je teškom mukom odradila rezanje proračuna te se pripremila na zaduživanje u inozemstvu tek nakon što je poduzećima pojela znatan dio kreditnog kolača”, piše urednik prvog hrvatskog poslovnog tjednika manager.hr Gojko Drljača.

 

Vlada se odlučila na rezanje državne potrošnje, ali očito je da pred lokalne izbore nije imala hrabrosti povući odlučnije poteze. Naime, proračunske prihode nužno je srezati za još najmanje desetak milijardi kuna (Hrvatska bi već danas trebala biti u laganom suficitu) iako nije populistički priopćiti javnosti da je Hrvatska u banani te da treba očekivati oštro stezanje gospodarstva po stopi za gotovo pet posto tijekom ove i sljedeće godine te da država mora štedjeti čak i na plaćama kako bi gospodarstvo stalo na svoje noge.

 

 

“Prošlo je gotovo pola godine otkad su poslodavci izašli s dramatičnim zahtjevom za osnivanje interventnog fonda za pomoć gospodarstvu teškog 15 milijardi kuna… Hrvatsko gospodarstvo danas je došlo do točke da ne moli hrvatsku državu da mu posluži kao štit od krize nego kumi i moli da ih državni aparat svojim ponašanjem ne gura preko ruba provalije”, piše urednik prvog hrvatskog poslovnog tjednika manager.hr Gojko Drljača.

 

Prije točno mjesec dana komentirao sam štrajk javnih službi koji će se održati između 11. i 16. svibnja sljedećim riječima: “Sindikati javnih službi ponašaju se poput razmaženih pubertetlija koji prvi puta kuhaju mlijeko te dok mlijeko kipi oni kliču “Daj, Bože, još više!” Prioritet ekonomske politike mora biti povećavanje izvozno orijentirane proizvodnje i nikako ne smije biti populističko zadovoljavanje razmaženih pubertetlija iz sindikata javnih i državnih službi koji ne prihvaćaju ekonomsku logiku zagovarajući neracionalnu potrošnju koja vodi ka neizbježnom kolapsu domaćeg gospodarstva u budućnosti. Socijalna kriza i pritisak na proračunske rashode tek se nalazi pred nama i zbog toga je ekonomska politika intenzivne štednje i lagani suficit državnog proračuna danas nužnost za stvaranje rezervi za nadolazeću krizu.”

 

Ono što me danas plaši je mogućnost da će država populistički popustiti pritisku sindikata koji očito ne zna ili ne želi znati da u privatnom sektoru gospodarstva gotovo svaki peti zaposlenik radi, a da ne prima plaću. Zašto ne postoji transparentna javna rasprava o trenutnoj gospodarskoj krizi i krizi koja će tek pogoditi domaće gospodarstvo? Ekonomisti, gdje ste se sakrili? Objasnite sindikatima zašto je država još uvijek najatraktivniji poslodavac. Pokažite gospodarstvu svoje modele održivosti gospodarskog rasta jer gospodarstvo vaš nerad neće moći još dugo trpjeti!