SEEbiz.eu

U prvom krugu uspio je pridobiti dobar dio glasova onih kojima je dosta podjela na lijeve i desne, crvene i crne, zelene ili plave, i koji su opravdano pomislili da je došlo vrijeme da u fotelju na Pantovčaku sjedne čovjek kojemu možda prigovaraju da je bezbojan, ali koji neće inzistirati na podjelama, koji će nas svojom pojavom obrazovanog, staloženog, racionalnog i kulturnog čovjeka dostojno reprezentirati na svjetskoj pozornici, ili da se barem na njoj nećemo naći kao objekt poruge upravo zbog kroničnog nedostatka tih osobina.

Ocjena uloge Stipe Mesića na kraju drugog mandata u tom smislu u cjelini ostat će pozitivna, jer je nakon kiselo nacerenog Tuđmana Hrvatskoj očajnički trebao prijazniji i dobroćudniji lik kojim će se obraćati javnosti. Doduše, na domaćoj pozornici, vicevi s čekinjastom bradom često su znali izazvati neželjeni grč u želucu, a inzistiranjem na hrvatskim podjelama, nažalost, Mesić je uz svaka tri koraka naprijed napravio dva nazad. No, dobro, čak i to je neko vrijeme bio podnošljiv način da se krene naprijed ("Ipak se kreće!"). Ali odavna više nije.

Stipe Mesić vrlo je spremno sklopio savezništvo s Ivom Sanaderom (a savezništvo iz interesa također ima snažan koruptivni pečat), šutio je kad je trebao govoriti, zafrkavao se kad je trebao biti ozbiljan i možda čak i šutjeti te razvrgnuo to savezništvo tek kad je ovaj kukavički pobjegao sa vlasti i kad je po njemu mogao pljuvati tko god je htio. Tek tada počeli su pljuštati udarci u rebra.

Gotovo svi odlučniji potezi koje je Stipe Mesić ikad poduzeo bili su posljedica povrijeđene taštine i urođene osvetoljubivosti. Još nismo točno otkrili gdje je pukla njegova ljubav s Milanom Bandićem, no to se također podudarilo s trenutkom kad od savezništva s njim nije više mogao imati koristi. Stipe Mesić na najodvratniji mogući način uključio se u ovu kampanju, iako za njegovu intervenciju ova nacija u ovom slučaju nije imala baš nikakve potrebe. Josipović čak nije niti trebao njegovu pomoć! Apsolutni vrhunac cinizma je što se javno ruga Bandiću jer ne zna engleski! Čak poziva da  se dvojac održi televizijsko sučeljavanje na engleskom! On, tutlek koji je na sva svoja putovanja vukao prevoditelja (a kao alibi svojeg neznanja sumnjivo deklarirao da zna ruski), smatra da hrvatskoj naciji mora prevoditi što znači neznanje barem jednog svjetskog jezika! A trebala su mu dva mandata da to shvati!

 
U pravu je Milan Bandić da Hrvatskoj treba drugačiji predsjednik, no to ne znači da će moj glas automatski pripasti Milanu Bandiću. Teško je zaboraviti na onu naprtnjaču punu nejasnih poslova koju nekako uvijek vidim na njegovim leđima. Nemoguće je odgovorno tvrditi da se radi o nezakonitostima, ali ako hrvatska javnost sumnja da se radi o mutnim poslovima, za takav dojam je sam on kriv. No, osim njegovu samoubilačku energiju, teško mi je ne cijeniti njegovo inzistiranje na cjelovitosti hrvatskog političkog i nacionalnog bića. To kod njega nije floskula niti jednokratna platforma za preidzborne svrhe, već način života i djelovanja, gotovo credo.

Činilo se da i Josipović također barem na svoj racionalni, agnostički način prihvaća taj credo, no ona bezumna izjava o crvenoj Hrvatskoj dala je u najmanju ruku do znanja da i hladnog, androidnog Josipovića može opiti moć mase. A pripiti otkriju i što nisu namjeravali.

Gotovo u svim ostalim elementima koji presuđuju u ovoj predsjedničkoj utakmici, Josipović ima prednost nad Bandićem. U prvim televizijskim sučeljavanjima jedan-na-jedan, iako mu je Bandić ozbiljno zaprijetio, pokazao je da nema potrebe nabacivati se blatom na svojeg konkurenta, no bude li on do kraja ove kampanje ponovno doveo u pitanje svoju viziju predsjednika svih hrvatskih građana i svih hrvatskih državljana, moj mali nevažni glas otići će Bandiću. Pa makar se ja morao crvenjeti nakon toga, baš onako kao što se Hrvatska obično crveni od stida nakon gotovo svakih izbora!