SEEbiz.eu

Usput bare komade na plaži. Fino istrenirani, mokri od mora, kapi ljeskaju na njihovim trbušnim pločicama, najljepši dio odrastanja. Skupio se novac za ljetovanje, odradio koji job na crno i puni para i nadobudni tulumare u nedogled. Negdje, u ovo vrijeme, sredinom ljeta, barem tridesetak mladića završilo je svoje tulumarenje skokom u more i slomljenom vratnom kralježnicom.

Polovica od njih je intubirana i diše pomoću respiratora, jedan od njih petnaest će nažalost umrijeti zbog komplikacija i teških ozljeda. Tek jedan ili dvojica će prohodati i imati teške posljedice svojeg ludiranja. Mladost je to. Trenutno njih petnaestak leži u krevetima neke bolnice i apatično gleda u strop ili ako su na boku, odgovarajućem, gledaju u televiziju. Kraj njih su, ako imaju sreće, roditelji, djevojka, obitelj. Naoružani nadom u oporavak sipaju podatke s interneta o čudesnim oporavcima, o napretku medicine, o volji.

Trojica od njih će povjerovati u to, ostale će uhvatiti post traumatološka depresija. Upast će u očaj, besciljnost, samosažaljenje, i ništa im više neće imati smisla. U mislima će još uvijek biti oni dečki s plaže koji osvajaju. Odjednom, pojavit će se doktor, specijalist i reći im da su oni obavili sve što su mogli, da im sad može pomoći Bog, rehabilitacija i vrijeme.

Upravo taj period od stradavanja do rehabilitacije je bitan. Roditelji, djevojka, obitelj moraju pronaći načina da mentalno dignu unesrećenog, da ga forsiraju na vježbanje i autosugestivnu stimulaciju pokreta. Ponekad se dogodi čudo i neki živci stimulacijom preuzmu ulogu oštećenih, rijetko, no zašto ne vjerovati da je baš on u 1% odabranih milošću Božjom. Prisiljavanjem na vježbanje olakšat ćete život i unesrećenom i sebi. Što će više moći, bit će i veća njegova samostalnost.

U Hrvatskoj većina kvadriplegičara nije dovoljno rehabilitirana za samostalan život. U zemljama Europske unije taj postotak se kreće iznad 50%. Ukoliko i nisu samostalni države stimuliraju školovanje asistenata, pospješuju rehabilitacijske centre i struku. Kod nas će se buduća osoba s invaliditetom suočiti s lošijom rehabilitacijom nego vani, no nitko mu ne može darivati mišiće, transfer u kolica, kateterizaciju i slično. Sve to će morati sam. Kako? Tako da tom mladom čovjeku ne oduzmemo nadu, vjeru u sebe, vjeru da može. U ovom trenutku roditelji puštaju djecu na more s društvom. Većina njih niti zna niti je upozorila djecu gdje im vreba opasnost. Bilo bi dobro kad bi se mediji uključili u osvješćivanje roditelja i djece u opasnosti ljetnih radosti i ludila. Dovoljan je trenutak nepažnje da se dogodi tragedija.

Kad se ona dogodi dolazi do kušnje. Mnogi brakovi propadaju zbog međusobnog optuživanja i nametanja krivice. Kad se tragedija dogodi više nema krivaca, posebice ne za zlu kob. Treba posložiti misli i spasiti što se da. Pomoći djetetu i tražiti načine da on bude što samostalniji u životu. I da, mnogi mladići odreći će se ljubavi, veza, biti sramežljivi. Ne, život ne staje slomljenom kralježnicom. On ide dalje. Iz temelja se mijenja. Postoje mnoge stranice na internetu koje uređuju osobe s invaliditetom a koje mogu pomoći u što boljoj i bržoj rehabilitaciji.

Ljeto je, bezbrižni smo, no ako poznajete navike i temperament svog djeteta, poznanika, prijatelja, partnera, upozorite ga, da ne bi zbog vlastite nepromišljenosti čitav život provjeravao tlak u gumama i molio za svaki gutljaj čaja, a to je samo najlakši dio ''usluga'' o kojima će ovisiti. Mediji, roditelji uključite se na vrijeme, jer nadu je lakše oduzeti nego dati!!!