SEEbiz.eu

Slovenci su, istina, dosad odbijali kompromisna rješenja koje je nudila banka u Baselu ili pak mogućnost prebijanja potraživanja NLB od hrvatskih komitenata s dugovima prema štedišama, no to ne znači da se vremena nisu promijenila, kao i u slučaju arbitraže u graničnom sporu.

Ono što je posebno zanimljivo, a što nitko ne spominje, je da je posljednji put dug stare Ljubljanske banke bio aktualan kad se govorilo o privatizaciji NLB-a. Koincidencija ili ne, ovih dana ta je priča ponovno aktualizirana, a kao najzainteresiranije spominje opet isto ime strane banke - belgijski KBC, koji je živo zainteresiran konačno doći do natpolovičnog udjela u NLB-u.

I tad se kao rješenje nametalo da se teret duga prebaci na stranog kupca, no, u toj ideji nije se daleko odmaknulo, jer su Slovenci u dva navrata izigrali Belgijce s obećanjima da će preuzeti najmanje 51 posto banke, a na koncu je KBC dobio zvučnu pljusku i od Hrvatske narodne banke.

Fascinantno je koliko je promašena slovenska politika bila po tom pitanju, jer zdraviji način od nadmetanja u tome tko je u pravu bio bi da su jednostavno zbrojili dva i dva i izračunali  - što se više isplati. Nova Ljubljanska banka bila je isključena sa tržišta koje je za njih posve sigurno potencijalno najlukrativnije - hrvatskog tržišta. Dovoljno je vidjeti kako se za HAAB hrvatsko tržište vrlo brzo uspostavilo kao važnije i profitabilnije od austrijskog. O tamnijoj strani tog slučaja nećemo ovom prilikom. Zbog bijednih dvjestotinjak milijuna eura duga hrvatskim štedišama (kažem bijednih, jer u doba bankarskog booma na ovim prostorima takva svota doista je bila sitniš), Nova Ljubljanska banka odrekla se prihoda koji bi se mjerio u milijardama eura, a profit bi u dva nepuna desetljeća svakako nekoliko puta prešao isplaćeni dug.

Dug o kojem govorimo k tome nije prema hrvatskoj državi, već prema građanima koji su na računima te banke štedjeli novac, pa je ovakvim odnosom prema njima vjerojatno nepovratno prokockan ugled nekad najnaprednije i najpouzdanije jugoslavenske banke.

Najbolji izlaz za NLB (pri tom mislim na ono što je doista najbolje samo za njih) je i danas na tom tragu, jedini je problem što je onaj sitniš o kojem smo maloprije govorili danas ponovno postao astronomski, a banka novca nema.

Dakle, evo pojednostavljenog scenarija: Slovenci će kroz dokapitalizaciju potpuno privatizirati banku (zadržati eventualno do 25 posto), a novi većinski vlasnik (KBC, koji je, čini se, u dealu s Goldman Sachsom u slučaju da Europska komisija Belgijcima, kao korisnicima kriznog paketa zabrani ovo ulaganje) obvezat će se da će priznati dug svojim na taj način stečenim štedišama u Hrvatskoj. Hrvatska će se istovremeno obvezati da će učiniti sve da se na ovaj ili onaj način vrate dugovi hrvatskih kompanija prema Ljubljanskoj banci, odnosno, sudovi će moći slobodno djelovati prema postojećim potraživanjima. Na taj način, novi vlasnik će u svojem knjigovodstvu prebiti svoje dugove prema građanima i svoja potraživanja od hrvatskih poduzeća. Za razliku koja (ned)ostaje bili bi dovoljni možda i samo osmerocifreni iznosi u eurima, koji ne bi bio previsoka cijena za ulazak na hrvatsko tržište. No, pitanje je može li takav scenarij proći, ako u aranžman s dokapitalizacijom budu uključeni EBRD i IFC. Možda ovakav scenarij nije ništa uvjerljiviji od već spomenutih, no, kad se već bavimo scenaristikom...

Tko zna, možda bi se dio štediše odlučio ostaviti svoj novac na računu (koliko god takva ideja zvučala nezamislivo), ili bi možda pristali na ritam isplate sličan onome na kojeg su pristali hrvatski umirovljenici kako bi došli do barem dijela svojeg novca - prije negoli on postane predmetom njihove ostavinske rasprave.