SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
HUMANOST NA DJELU
 
Hoćete li i sutra doći?
Autor/izvor: Marin Vlahović
Datum objave: 22.05.2014. - 19:56:56
KOLUMNA - Ove poplave su Hrvatskoj dale priliku da barem nakratko bude bolja zemlja nego što to stvarno jest.
Godinama su građani frustrirani vlastitom nemoći da išta promijene u državi nabolje, jer što god naprave, ili koga god na izborima izaberu, ispadne još gore.

Građanima Hrvatske je zato bio i potreban "neprijatelj" u obliku sile prirode, koju samo sila i jedinstvo naroda i može zaustaviti jer s ovom vlašću, institucijama, kao i oporbom, možeš se boriti neko vrijeme, ali jalov je tu svaki trud, bitka je unaprijed izgubljena. Čak i da digneš revoluciju, zasigurno, opet bi isplivala neka govna, stara ili nova.

Poplava je ipak druga priča. Natezanje s poplavom, ili bolje rečeno rat s poplavom može se mjeriti jasnim, egzaktnim učinkom, u novcu, robi, hrani i raznim potrepštinama, kao i u satima ili danima provedenima na nekom nasipu. Ta i takva borba ima smisla, a ispalo je da ima smisla praktički za čitav narod. Inače, imam ozbiljnu fobiju od mase ljudi i masovnih pokreta, čak i kada nastaju radi plemenitih ciljeva pa se tako nisam posebno aktivirao ni oko ovih poplava, što mi i nije teško palo, jer vidim da svi drugi jesu.

O onome što čine da drugom učine dobro, iz sata u sat izvještavaju jedni druge preko statusa i fotografija na Facebooku. Iz svega se rodila i zafrkantska misao: „Jel se računa da sam pomogao ako nisam to objavio na Facebooku?“ Neovisno o tome što se iz pozadine zbivanja može čovjek i dobro našaliti s našim specifičnim "humanitarstvom", te iako se, kao što sam već napisao, grozim svake narodne mase u pokretu, zbog svoje pasivnosti po pitanju poplava, ipak sam osjećao ovih dana određenu ljudsku prazninu, kao da sam u nečem sveopće bitnom potpuno zakazao.

Jučer sam zajedno s predsjednikom Street workout Saveza Hrvatske Markom Petrunićem, te članovima Saveza Filipom Antolovićem, Petrom Sliškovićem i Kristijanom Belovićem, po prethodnom dogovoru, i na osnovama inicijative koju je pokrenula Petra Gudelj, vlasnica i direktorica privatne glazbene škole „Ljubav“ , posjetio jedan učenički dom u Zagrebu. U tom domu smještena su djeca između 8 i 18 godina. To su dijelom djeca bez roditelja i doma, ili djeca kojima je dom bio takav pakao, da su ih morali oduzeti njihovim roditeljima. Stigli smo tamo s idejom da im demonstriramo Street workout vježbe, pokažemo jedan prekrasan i potpuno besplatan sport kojim se mogu baviti i na vježbalištu svoga doma.

Čim smo došli, bilo je jasno da nas čeka težak zadatak. Djeca koja odrastaju bez roditelja, bez poljupca za laku noć, bez zagrljaja majke i oca, bez bake i djeda koji im kupuju poklone, su djeca koja rastu s velikom ranom na srcu i duši. I ta rana ih iznutra toliko boli, da ih čini nemirnima pa i divljima. U jednom trenutku se tuku, u drugom se grle. Malo se smiju, da bi im minutu kasnije oči bile pune suza ili bijesa. I sve se to zbiva pred očima odraslih, ovoga puta pred nama. Bili smo tamo, a u početku za tu djecu, kao da nas nije ni bilo, ili kao da smo bili nevidljivi.

Nakon pola sata, kad su vidjeli kakve sve ekstremne vježbe izvodimo, malo su se primirili i došlo je do interakcije. Sat vremena od našeg dolaska potpuno su se opustili. Nismo ih morali nagovarati, sami su skakali na penjalicu i pokušavali zgibove a s veseljem su prihvatili i ideju da se natječu u sklekovima i raznim izdržajima. Kako su se samo borili, pogotovo u držanju sklek pozicije na laktovima (takozvani plank) . Nisu se htjeli predati, iz minute u minutu, bilo ih je sve manje i na kraju je pobijedio jedan od najmanjih i najmršavijih. Odmah je s ponosom odjenuo majicu saveza koju je osvojio kao nagradu. Na kraju su momci iz Saveza igrali s njima nogomet, a ja sam sjeo na klupu. Prišao mi je dječak od nekih 11-12 godina i obratio mi se na engleskom jeziku.

Ispalo je da zna i hrvatski ali da više voli razgovarati na engleskom, jer mu je engleski kako sam kaže , materinji jezik. Zove se Naid, i Pakistanac je. Ne znam otkud se Naid, rodom iz Pakistana našao u učeničkom domu u Hrvatskoj a zanimljiv je i način na koji on samog sebe izolira od mjesta i situacije u kojoj odrasta. Bez obzira što zna hrvatski, Naid govori engleski (i to perfektno) i na taj način, svakome tko se pojavi poručuje: Ja s ovom ludnicom, nemam veze, ja sam slučajno tu, onako, u prolazu. Kako se počeo spuštati mrak, odgajateljice su djecu počele pozivati u sobe a oni su ih većinom molili da ostanu još malo s nama.

Vidjelo se da su nas prihvatili, a jednom kad te takva djeca prihvate, onda te teško i puste. Dok sam išao prema izlazu mislio sam kako smo učinili nešto lijepo, ali svakako nedovoljno i da se moramo ponovno pojaviti kod ove djece, u suprotnom, ovaj posjet nema nikakvog smisla. Ova djeca nisu ostala bez doma radi poplave. Biti bez doma, bez obitelji, prirodno je stanje u njihovim životima. Počeo sam razmišljati i o tome. Je li me ovaj posjet učinio boljim čovjekom nego što to stvarno jesam, isto kao što je ostale Hrvate učinila borba s poplavom, a onda je na samom izlazu do mene dotrčala mala, debeljuškasta, plavokosa djevojčica iz doma, snažno me zagrlila i upitala: Hoćete li i sutra doći?