Anja Šimpraga: Puno je važnije biti čovjek nego samo Hrvat ili samo Srbin (VIDEO)

Tada je bila osmogodišnja djevojčica. “Posljednjih dana svi pričaju o Oluji, baš svi. Bez obzira koliko o tome doista znaju. Jesu li proživjeli te ratne strahote ili su ih tek promatrali, bez obzira iz kojeg su kuta ili iz koje su je pripadnosti doživjeli. Svake godine u ove dane dijete progovori u meni. Sjećanje jedne djevojčice iz kolone”, započela je svoje izlaganje Šimpraga.

“Tog 4. augusta 1995. godine imala sam tačno osam godina. Najednom i nebo je promijenilo boju. Sparina je otežavala disanje i nije slutilo na dobro. S ruksakom kupljenim za drugi razred osnovne škole bila sam spremna za put. Put koji nije imao ime, put koji je vodio tko zna gdje”, nastavila je.

Ispričala je kako je od Knina njen put vodio do Petrovačke ceste preko Banja Luke, otkuda su bez stajanja išli prema Srbiji. “Zvuk traktora i plač okruživali su nas. Posljednje komadiće kruva ispod peke podijelila sam s rodbinom. Moja baka ga je pekla. A taj miris, me je pratio”, rekla je. Potom je ispričala kako su njenu obitelj na granici sa Srbijom htjeli poslati u Niš, no oni su molili da ih pošalju u Beograd, gdje imaju daljnju rodbinu. “Ne znam. Možda su dječje suze presudile. Pustili su nas do Novog Beograda. Tada sam odrasla”, nastavila je.

Ispričala je kako je u Novom Beogradu provela četiri godine, no da je sve te četiri godine želja za rodnim krajem bila jača. Na koncu su se vratili u Knin na ljeto 1999. godine. “Na svoj kamen, kraj svoje rijeke, među svoje ljude. Znala sam da su i moji vršnjaci, Hrvati, s druge strane prošli patnju i strah i morali ići putem gdje nije bio njihov dom. Ali sam isto tako znala da će ta ista djeca s jedne i druge strane jednom sjesti za taj isti stol i ne dozvoliti da se više niti jednom djetetu ukrade pravo na djetinjstvo i pravo na sreću”, rekla je Šimpraga.

“Mali čovjek uvijek bude taj koji pati. Taj kojeg se ne pita ništa. Gledajući svojeg oca i svoju majku, njihove žuljevite i hrapave ruke koje su danonoćno radile u polju kako bi svoju djecu izveli na pravi put. Znala sam da je puno važnije biti čovjek nego samo Hrvat ili samo Srbin i ustrajati na tom trnovitom putu koji je pred svakim od nas. Djevojčica prošlost nije zaboravila. Učila je iz nje. Ali budućnost, budućnost mi je bila bliža. I važnija. I svima nama treba biti. Danas, 25 godina poslije, ova djevojčica iz kolone stoji pred vama. Imam samo jednu želju. Gradimo društvo slobode, gradimo zajedničku budućnost”, završila je Šimpraga. Nakon završetka njenog govora, u Sabornici se čuo pljesak.