SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
 
AFERE
 
Dossier Karamarko: Sve afere jurišnika na vrh HDZ-a
Autor/izvor: Domagoj Margetić
Datum objave: 13.05.2012. - 18:06:00
Zadnja izmjena: 13.05.2012. - 18:09:17
KOLUMNA - Nakon najnovijih Karamarkovih izjava kako je USKOK odbacio kaznenu prijavu protiv njega u Slučaju Soboli, neslužbeno mi je ipak potvrđeno kako USKOK nastavlja državnoodvjetničke obrade u Slučaju Soboli, te kako nije istinita informacija da su odbacili kaznenu prijavu u Slučaju Soboli.
Dakle, Karamarko laže, a USKOK nastavlja istragu. Nakon ove neslužbene potvrde, zatražio sam i službeno očitovanje USKOK-a, odnosno, zatražio sam od USKOK-a izričiti demantij informacije da se u Slučaju Soboli nastavlja istraga protiv Tomislava Karamarka.

„Tomislav Karamarko javno je ustvrdio kako je DORH, tj. USKOK u odnosu na poslovanje poduzeća koje se povezuje s njim, tvrtke Soboli d.o.o. s pojedinim državnim poduzećima odbacio sve kaznene prijave i kako se ne provodi nikakva obrada u tom predmetu. Možete li izričito demantirati da DORH i USKOK i dalje provode obradu u predmetu Soboli i možete li izričito demantirati da postoji takav spis u DORH-u tj. USKOK-u? Možete li izričito demantirati da DORH i USKOK u predmetu Soboli provode istraživanja i u odnosu na Tomislava Karamarka? Je li točna informacija da DORH i USKOK nisu odbacili kz prijavu Partnerstva za društveni razvoj protiv Tomislava Karamarka u odnosu na poslovanje tvrtke Soboli?“, pitanja su koja sam uputio USKOK-u.

Iz USKOK-a, međutim, nisu demantirali niti jednu od ovih informacija, nego su se pozvali na zakonske odredbe koje ograničavaju pružanje ovakvih informacija medijima. Pametnome dosta! Ako USKOK nije demantirao kako su otvorili predmet Slučaja Soboli i kako se u tom slučaju pod istragom, odnosno, državnoodvjetničkim istraživanjima nalazi i kandidat za šefa oporbe Tomislav Karamarko, znači da su te informacije vjerodostojne, pa sam na taj način dobio i službenu potvrdu neslužbenih informacija o Slučaju Soboli.

Ponukan ovim najnovijim Karamarkovim lažima, odlučio sam napraviti ovaj ekskluzivni pregled svih Karamarkovih afera, koji na neki način predstavlja alternativni, novinarski, kriminalni dosje Tomislava Karamarka i otkriva tko je zapravo kandidat za predsjednika Hrvatske demokratske zajednice. Ukratko, čovjek koji bi trebao biti u zatvoru, juriša na vlast uz podršku svih svojih kriminalnih, mafijaških, sumnjivih zakulisnih, paraobavještajnih veza.

Dokumenti, tako, dokazuju Karamarkovu umiješanost u gotovo sve velike korupcijske i kriminalne afere: vezu s Petračevom mafijom i švercom ljudi, Aferu Hypo, Slučaj Levar, Aferu HAC, Aferu Podravka, Aferu Hrvatska pošta, Slučaj Soboli, Slučaj Pukanić, veze s albanskom mafijom, Aferu putovnice, kao i zaštitu pripadnika kriminalne organizacije koju je kontrolirao Tuta Naletilić.

Dosje Karamarko, tako, izgleda kao kronika tranzicijskog organiziranog kriminala i korupcije u Hrvatskoj.

Slučaj prvi: Izvješće operativca Protuobavještajne agencije Damira Smolića

Sredinom 2000.-ih godina, operativac Protuobavještajne agencije uputio je državnom vrhu, predsjedniku Republike, Premijeru i drugim visokim državnim dužnosnicima, dvije operativne informacije naslovljene: „Damir Lončarić – v.d. ravnatelj Obavještajne agencije, saznanja dostavlja se“ i „Damir Lončarić, dopuna saznanja“, u kojima Smolić otkriva najosjetljivije detalje o organiziranom kriminalu u obavještajnoj zajednici Hrvatske. U predstavci, Damir Smolić vrlo ozbiljno tereti Tomislava Karamarka za kriminalne aktivnosti i otkriva njegove kriminalne veze s Hrvojem Petračem i organiziranim kriminalom vezanim uz krijumčarenje ljudi i roba preko zračne luke Pleso u Zagrebu.

„Odlaskom Karamarka s mjesta načelnika PU zagrebačke, Damir Lončarić je umirovljen, ali je u cilju nastavljanja posla organiziranog kriminala, čiji je član sada definitivno postao, postavljen na mjesto šefa sigurnosti na najvažnijem mjestu za nastavak najprljavije rabote ilegalnog prebacivanja ljudi, a to je aerodrom Pleso. Damir Lončarić sada sa još većim žarom nastavlja svoj prljavi posao, a sustav je sam dotjerao u red još ranije postavljajući odane policajce na sva ključna mjesta na aerodromu. Josip Lončarić, Hrvoje Petrač, Tomislav Karamarko i Damir Lončarić šire svoj posao do neslućenih granica … tako daj e sve veći broj ilegalno prebačenih ljudi u zemlje Zapadne Europe. Damir Lončarić sudjeluje u organizaciji ovog posla od 1995. do 2001., kada je postavljen za ravnatelja HIS-a“, navodi operativac POA-e Damir Smolić u svojim operativnim informacijama.

Navodi iz Smolićevih operativnih informacija nikada nisu do kraja istraženi, a nadležne institucije cijeli su slučaj, jednostavno, zataškale.

Slučaj drugi: Afera Hypo, ugovori tvrtke Soboli s Hypo Grupom

Nedavno mi je jedan bivši član Uprave Hypo Leasinga iz Hrvatske ispričao kako su za sve poslove raznih sigurnosnih provjera i dobivanja informacija, po nalogu Uprave Hypo Grupe, u Hypo Leasingu uvijek angažirali upravo Karamarkovu tvrtku Soboli.

„Bio je to nalog Uprave. Kada smo trebali nekakve provjere i informacije, uvijek smo takve informacije tražili od tvrtke Soboli. Od Sobolija bi dobivali informacije na papirima bez memoranduma, a vrlo često se radilo o povjerljivim informacijama do kojih je Soboli dolazio preko Karamarka iz SOA-e i MUP-a“, ispričao mi je moj sugovornik.

S druge, pak, strane, i obavještajno izvješće o Aferi Hypo iz 2007. godine otkriva kako su Karamarko i njegova tvrtka Soboli radili za Hypo Grupu. Štoviše, iz tog je strogo povjerljivog dokumenta razvidno kako je Karamarko najvjerojatnije zloupotrebljavao svoju poziciju u SOA-i i sigurnosnom sustavu kako bi za Hypo Grupu s jedne strane pribavljao povjerljive informacije državnih službi, a s druge strane onemogućavao istrage i postupanja nadležnih državnih institucija prema Hypo Grupi i njenim pedstavnicima u Hrvatskoj.

Tako obavještajno izvješće „Soboli d.o.o. i HAAB“, od 23. svibnja 2007. godine, otkriva detalje ovih Karamarkovih operacija i potvrđuje ne samo njegovu izravnu umiješanost u Aferu Hypo, nego i njegovu ulogu u prikrivanju organiziranog kriminala i pranja novca preko Hypo Alpe Adria Banke.

„Od studenog 2006. godine Soboli je HAAB-u dostavio 8 izvješća i 4 tzv. posebna izvješća … Istovjetne izvještaje Soboli radi za Zagrebačku banku, RBA i još neke.

U uvodnom dijelu prvog izvješća Soboli navodi da će provjeravati informacije prema članovima Uprave i općenito informacije vezane za pojedine pripadnike podzemlja a u odnosu na HAAB.

Ono što je zabrinjavajuće je da je HAAB pristao da Soboli piše svoja izvješća s memorandumom HAAB-a što je vrlo delikatno za HAAB, obzirom na teme koje se obrađuju u tekstu … Iz toga proizlazi kao da je HAAB sam provjeravao i pisao izvješća a ne onaj s kojim imaju ugovor.

Vrlo je izvjesno je da HAAB zbog takvog memoranduma može imati i kaznene neugodnosti jer se bavi onim za što nije ovlašten“, stoji u ovom obavještajnom izvješću.

„Potrebno je istaknuti da je Soboli mogao doći u SOA, OA, VOA, MUP, pravosuđe i državnom odvjetništvu do kvalitetnih informacija koje su bitne za strateško postavljanje HAAB-a“, navodi se u obavještajnom izvješću o poslovima Sobolija i Hypo Grupe, iz svibnja 2007. godine.

I u zaključnoj operativnoj obavještajnoj informaciji o poslovanju Hypo Grupe, od 30. srpnja 2007. Godine, naglašava se kako je Tomislav Karamarko imao sva saznanja o organiziranom kriminalu u Hypo banci, iz čega jasno proizlazi kako je zbog poslova svoje tvrtke Soboli s Hypo Grupom, zloupotrijebio svoj položaj i ovlasti kako bi prikrivao Aferu Hypo i onemogućavao postupanje nadležnih državnih institucija u tom slučaju.

„Većina informacija iz ovog analitičkog pregleda poznata je DORH-u i SOA-i (Tomislav Karamarko, a neke od njih su predmet kriminalističke obrade koje još traju“, stoji u zaključcima obavještajnog izvješća iz srpnja 2007. godine.

I iz obavještajnog izvješća o Krešimiru Starčeviću i Hypo Grupi, od 27. srpnja 2007. godine, spominje se detalje o poslovima koje je Soboli obavljao za Hypo Grupu, a što je s njima prema tom izvješću ugovorio upravo tadašnji član Uprave Hypo banke u Hrvatskoj, Krešimir Starčević.

„Uz pomoć Željka Tomljenovića povezao se (Krešimir Starčević, op.a.) sa tvrtkom Soboli d.o.o. (vlasnik T. Karamarko i Pavlović) te dogovorio da mu prikupljaju poslovne informacije o HAAB-u iz pravosuđa, državnog odvjetništva, policije, tajnih službi, te komentare i pripreme akcija prema HAAB-u. Ujedno je dogovorio da mu prikupljaju informacije o pojedincima iz HAAB-a“, navodi se u izvješću od 27.7.2007. godine.

Iz ovoga je sasvim razvidno kako je Karamarko u svojim poslovima za Hypo Grupu, preko tvrtke Soboli, zapravo zloupotrebljavao svoju poziciju u obavještajnim službama, te je omogućio Hypo Grupi pristup osjetljivim obavještajnim informacijama, koje je po zakonu bio obvezan čuvati.

Slučaj treći: Zaustavljanje istrage u Hypo leasingu

Nakon što je zadarska policija u rujnu 2009. godine pokrenula istragu o leasing prijevarama preko Auto kuće Zadar, u kojoj je uhićen i pritvoren Ante Kurtović, dok su pod istragom bili i Dejan Pupovac i Niko Lisica, načelnik zadarske kriminalističke policije Antun Novoselović našao se na udaru zadarskog kriminalnog podzemlja.

Kurtovića, Pupovca i Lisicu teretilo se radi većeg broja kaznenih djela prijevare prilikom prodaje automobila, vozila i stanova.

Kriminalistička policija je tijekom kriminalističke obrade utvrdila postojanje osnovane sumnje da su dvojica počinitelja u dobi 33 i 32 godine u svojstvu odgovornih osoba Autokuće Zadar, a na poticaj 29-godišnjaka i uz pomoć 36- godišnjaka, sačinili lažne poslovne isprave.

„S ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi svom poduzeću, te su osobe prevarile dvije leasing kuće oštetivši ih za više od milijun kuna“, tvrdili su iz policije nakon pokretanja istrage.

Iako Novoselović pokretanjem istrage u predmetu leasing prijevara preko Auto kuće Zadar, vjerojatno nije niti slutio do kuda seže ta „Afera leasing“, vrlo brzo našao se pod pritiscima kako istraga u Slučaju Leasing ne bi otišla predaleko.

Točnije, kako istraga u Auto kući Zadar kriminalističku obradu ne bi odvela na trag međusobnih poslovno financijsko bankarsko kriminalnih veza pripadnika zadarske mafije, visokih dužnosnika HDZ-a i Vlade Jadranke Kosor, te samog vrha Hypo Alpe Adria Banke, preko koje je godinama zadarsko kriminalno podzemlje, uz posredovanje političkih veza u vrhu vlasti, pralo „prljavi“ mafijaški novac.

Upravo je Novoselović pokrenuo istragu u Slučaju leasing, čiji je trag vodio prema Hypo Alpe Adria Banci i njezinim vezama s pranjem novca za zadarski kriminalni milje, ali je u tajnosti provodio i kriminalističku obradu nad nekim poslovima Hrvatskih autocesta, nad poslovima s Konstruktorom, u slučajevima „Gaženica“, „Kalmetina“, zatim u slučaju previsokih cijena burobrana i vjetrobrana.

U tim je slučajevima u kriminalističkoj obradi, kako je svojevremeno tvrdio moj izvor prikupio dovoljno operativnih podataka o sumnjivim i moguće nezakonitim poslovima ministra Božidara Kalmete i njegovog zadarskog pobočnika Zdravka Livakovića.

Nakon što je tijekom kriminalističke obrade, po nalogu Novoselovića, zadarska kriminalistička policija navodno prikupila dovoljno podataka o Kalmeti i Livakoviću, moj izvor blizak bivšem načelniku Novoseloviću navodi kako su daljnju kriminalističku obradu protiv Kalmete i Livakovića obustavio upravo tadašnji ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko, koji Novoseloviću nije htio odobriti nastavak kriminalističke obrade u ovom slučaju.

Kap koja je prelila čašu, međutim, bio je upravo Slučaj leasing, kojeg je Novoselović pokrenuo, nakon što mu je zabranjena daljnja kriminalistička obrada Kalmete i Livakovića i njihovih poslova s HAC-om, a za kojeg su u MUP-u i Državnom odvjetništvu jednako tako strahovali da zbog veze leasing prijevara u Auto kući Zadar s Hypo Alpe Adria Bankom i drugim leasing prijevarama unutar same Hypo Grupe, i ta istraga ne bi otišla izvan kontrole, čime bi se moguće razotkrile veze pripadnika kriminalnog podzemlja, vladajućih političkih struktura i vrha HDZ-a i Hypo Alpe Adria Banke.

Dobro upućeni u MUP-u tvrde kako je upravo nakon pokretanja istrage u Slučaju leasing, na najvišoj razini dogovoreno da Antun Novoselović mora otići s mjesta načelnika zadarske kriminalističke policije, jer je istragom u Slučaju leasing, koji je navodno vodio i prema nekim zadarskim sucima, kao primjerice sucu Borisu Babiću, koji je preko inkriminirane leasing kuće i preko jednog od osumnjičenika Ante Kurtovića kupio brod u vrijednosti od 120 tisuća eura, kojeg, pak, nije prijavio u svojoj imovinskoj kartici, iako je kao sudac to bio obvezan, ali i prema drugim osobama iz kriminalnog miljea koje uživaju političku zaštitu HDZ-a, ili pak zaštitu policije i Državnog odvjetništva pod pritiskom HDZ-ovih političkih struktura.

„Slučaj leasing, da je istraga i kriminalistička obrada ostala u rukama Novoselovića, mogao je otići predaleko, jer umiješanih u Slučaj leasing je previše; dva suca zadarskog suda do grla u tome davali su preporuke i uzimali postotak, razni "uglednici" također, kao i neki policijski službenici“, tvrdio je svojevremeno moj izvor.

„U početku je istraga dobro napredovala, međutim kada je kriminalistička obrada došla u fazu da je trebalo ići na korumpirane suce i ostale face, Karamarko je blokirao daljnje Novoselovićevo postupanje, a i sam Novoselović je cijelo vrijeme bio na udaru medija pod kontrolom Rene Sinovčića, kojeg se smatra usko povezanim s kriminalnim miljeom umiješanim u Slučaj leasing“, tvrdi moj sugovornik iz zadarske policije.

„Poanta cijele ove priče je da je većina trgovine išla preko Hypo lesasinga, da je tu upletena cijela Hypo, sudac Županijskog suda u Zadru Boris Babić od Kurtovića je kupio brod za 120 tisuća eura i za to nema pokriće na imovinskoj kartici.

Zadarska policija imala je u jednom trenutku spremne papire za njegovu prijavu za koruptivno djelo, ali cijeli je slučaj stopirao ministar Karamarko.

I županijski državni odvjetnik Ivan Galović sasvim sigurno ima neke veze sa svim time.

Slučaj je odavno trebao preuzeti USKOK, ali nije, jer navodno Karamarko i Galović to drže na razini zadarskog tužiteljstva kako velike ribe ne bi pale.

Inače, i Babić, a i Galović koji je 20 godina na toj funkciji slizani su sa zadarskim „uglednicima“, kao što su Reno Sinovčić, Grga Zrilić i ostali.

Obojica drže po ladicama nebrojeno mnogo prijava i tako nekima daju status nedodirljivih.

Zato se postavlja pitanje: zašto USKOK nije preuzeo istragu obzirom na razmjer djela, umiješanost čelnih ljudi Autokuće Zadar i igrača iz Hypo banke?

Zašto nije išla već pripremljena prijava Babiću i zašto je samo maknut iz istrage u tom djelu?

Koga sve Galović osim sebe štiti?“, pitao se moj sugovornik iz MUP-a, nakon što je smijenjen tadašnji načelnik zadarske kriminalističke policije.

Međutim, upravo se u činjenici da je Slučaj leasing vrlo usko povezan s Aferom Hypo, krije i razlog pojačanoj nervozi kod pripadnika zadarskog kriminalnog miljea, nakon pokretanja Slučaja leasing.

Naime, i Autokuća Zadar, ali i primjerice Reno Sinovčić i njegova poduzeća trgovinu vozilima na leasing obavljali su preko Hypo Leasinga, odnosno preko Hypo Alpe Adria Grupe, preko koje je kriminalno podzemlje dio operacija novca obavljalo financijskim operacijama preko leasinga brodica.

Taj dio poslova u Hypo Grupi u Hrvatskoj u tajnosti je vodio i koordinirao izvjesni Adolf Regenfelder zvani Adi, koji je bio zadužen da kod Hypo Alpe Adria Banke dogovara leasing ugovore pod posebnim uvjetima, a što se, navodno, posebno odnosilo na ugovore kojima su izvođene leasing prijevare, zbog čega je Regenfelder prije nekog vremena napustio Hrvatsku, te je formalno udaljen s poslova u Hypo Alpe Adria Banci d.d. Zagreb.

Karamarko je, dakle, i u ovom slučaju odigrao prljavu ulogu, a nakon smjene Antuna Novoselovića, bivši je ministar na njegovo mjesto imenovao provjerenog HDZ-ovog čovjeka - Gašpara Begonju, a prikrivanje u Slučaju Hypo leasing je nastavljeno.

Slučaj četvrti: Veza Karamarko – Petrač

Više je dokaza vrlo bliske povezanosti mafijaškog bossa Hrvoja Petrača i bivšeg ministra unutarnjih poslova Tomislava Karamarka. Prvi je dokaz već citirano obavještajno izvješće operativca POA-e Damira Smolića.

Drugi, ne manje bitan dokaz je činjenica da je Karamarko svojevremeno, početkom 1990.-ih godina, bio podstanar i Petračevom stanu, duže od godinu dana, za što Petračevima nije plaćao nikakvu stanarinu, nego isključivo račune za režije. U tom trenutku Tomislav Karamarko bio je načelnik Policijske uprave zagrebačke, dakle iste one policijske uprave koja je trebala istraživati Hrvoja Petrača zbog njegovih kriminalnih poslova. Kao i u slučaju Smolićevih obavještajnih izvješća i u slučaju Petračevog stana, poveznica je bio Damir Lončarić, koji je navodno u posredovao u Petračevom davanju stana Karamarku.

Ova informacija nije nebitna, obzirom na kasnije kriminalističko obavještajne obrade koje su MUP, SOA i USKOk provodili nad Petračem. Jedad od slučajeva je i istraga protiv Petračeve kriminalne organizacije zbog međunarodnog krijumčarenja cigareta, koju je USKOK pokrenuo 2001. godine. Kako je u to vrijeme upravo Karamarko bio šef svih obavještajnih službi kao šef Ureda za nacionalnu sigurnost (UNS, od 2000. do 2002. godine), mogao je zakulisnim obavještajnim kanalima tako preusmjeravati ovu istragu, te je na kraju došlo do obustavljanja ove kriminalističke i obavještajne obrade nad Petračem i njegovom organizacijom.

Postavlja se, dakle, logičnim pitanje, je li Tomislav Karamarko, prvo omogućio bijeg iz zemlje svojem prijatelju Hrvoju Petraču, a potom i onemogućavao istragu protiv njega u slučaju međunarodnog krijumčarenja cigareta. Iz vrha tadašnjeg USKOK-a doznao sam kako su prilikom Petračevog bijega iz zemlje tada u USKOK-u dobili službenu informaciju kako je upravo Damir Lončarić Petraču prenio Karamarkove informacije da bi Petrač mogao biti uhićen, te ako bude uhićen da bi mogao biti procesuiran i za slučaj šverca cigareta, nakon kojih Lončarićevih informacija je Petrač i pobjegao iz zemlje.

Slučaj peti: Ubojstvo Milana Levara

U trenutku ubojstva Milana Levara u Gospiću, Tomislav Karamarko je, također, bio šef Ureda za nacionalnu sigurnost, ali i bliski prijatelj tadašnjeg predsjednika Republike Stjepana Mesića. Sve do svoje smrti, Pajo Šimić, nekada bliski prijatelj i suborac Milana Levara, prilikom naših susreta u Gospiću uvijek bi mi ponavljao kako su upravo Mesić i Karamarko odgovorni za Levarovo ubojstvo, te kako upravo Karamarko onemogućava istragu prema pravim izvršiteljima ubojstva.

Činjenica je, bez obzira na ono što mi je godinama ponavljao (i ne samo meni) Pajo Šimić, kako za Karamarkovog dugogodišnjeg obnašanja dužnosti šefa UNS-a, POA-e, a potom i SOA-e, te na kraju i ministra unutarnjih poslova Slučaj Levar nije zaključen, a Levarovi ubojice nisu otkriveni i procesuirani.

Odgovornost za to svakako leži upravo na Tomislavu Karamarku, čiji obavještajni i policijski aparat nije razriješio ovaj slučaj punih jedanaest godina. Šimić je, pak, smatrao kako Mesić i Karamarko u tom slučaju, zapravo, štite svog prijatelja, koji je prema Šimićevim riječima povezan sa ubojstvom Milana Levara. Radi se o Milanu Mili Mrli, koji je 1990.-ih bio ne samo bliski Mesićev i degoricijin suradnik, nego i pripadnik hrvatskih sigurnosno obavještajnih službi. Navodno je upravo Mrla bio zadužen za Levara, kako mi je to godinama tvrdio pokojni Pajo Šimić.

Nažalost, iako sam i osobno nekoliko puta intervenirao preko nekih aktivista za ljudska prava da se Šimića o toj njegovoj priči i službeno o toj njegovoj priči i službeno sasluša u DORH-u i kriminalističkoj policiji, do toga nikada nije došlo. Nakon Šimićeve smrti, gotovo da više nije bilo živih svjedoka koji bi mogli Milu Mrlu povezati sa Slučajem Levar.

Slučaj šesti: Veza s EPH, Ninoslavom Pavićem i Miroslavom Kutlom

Osim što je u kratkom vremenu kada nije bio na državnim obavještajno policijskim dužnostima, nego na čelu svoje tvrtke Soboli d.o.o., radio na sigurnosnim poslovima za Europapress holding Ninoslava Pavića, obavještajno izvješće od 2. svibnja 2007. godine vrlo detaljno opisuje i kako je Tomislav Karamarko, sa pozicije šefa obavještajnih službi posredovao u „mirenju“ Ninoslava Pavića i Miroslava Kutle, odnosno kod njihovog dogovora o tomu kako će, koliko i kada svojih dugova prema Kutli vratiti medijski tajkun Pavić.

U tim dogovorima Pavića i Kutle, prema ovom obavještajnom dokumentu iz 2007. godine, presudna je bila uloga upravo Tomislava Karamarka.

„Prije prodaje HAAC (Hypo Alpe Adria Consultants, op.a.) kada su Miroslav Kutle i I. Pašalić saznali da bi Pavić bio jedan od kupaca, Kutle je počeo prijetiti Paviću da želi naplatiti od njega dug u iznosu od 40 milijuna eura. Nakon što se Pavić požalio Mesiću, T. Karamarko je preuzeo obvezu od Mesića da organizira sastanak Kutle i Pavića.

Na sastanku je Kutle tražio povrat cijelog duga, a kompromisno su dogovorili da bi Pavić to vraćao kroz mjesečne rate od 700.000 eura. Kutle je to prihvatio no nakon druge rate Pavić je rekao da to ne može izdržati jer ulazi u investicije. Iza toga je napravljen novi ortački ugovor Pavić – Kutle – Pašalić oko suvlasništva u HAAC-u. Nakon toga Pavić je osigurao od I. Todorića posudbu za učešće u kupovini HAAC-a“, stoji u izvješću iz svibnja 2007. godine.

Slučaj sedmi: Soboli d.o.o., izgradnja obavještajnog podzemlja

Mnogi danas smatraju da je Slučaj Soboli, zapravo, drugi Slučaj Fimi media, samo možda u biti puno ozbiljniji, obzirom da se radi o sprezi organiziranog kriminala, obavještajnog podzemlja, vlasti, policije i obavještajno sigurnosnih službi; točnije o sprezi koja je omoguća Tomislavu Karamarku da u vrlo kratko vrijeme postane jedan od najmoćnijih ljudi u državi. Najmoćniji među najkorumpiranijima, kako to često ponavljam.

Priča o tvrtki Soboli je, u biti, priča o obavještajnom podzemlju, o formi legalizacije djelovanja obavještajnog i policijskog podzemlja kroz tvrtku koja se zapravo neovlašteno bavi obavještajnim poslovima. Osnivanjem tvrtke Soboli, Karamarko je zapravo počeo ustrojavati i graditi svoju osobnu, privatnu paraobavještajnu službu, čiji su servis pod Karamarkovim utjecajem, često bile one legalne obavještajno sigurnosne službe, ali i policija.

Soboli je, tako, u bilo koje vrijeme i za bilo kojeg klijenta, zahvaljujući Karamarkovoj moći i ovlastima, mogao pristupiti bilo kojim podacima ranije POA-e, kasnije SOA-e, MUP-a, policije, drugih obavještajnih službi, te podacima Interpola, ali i podacima koje je Karamarko primao u redovitoj razmjeni s Državnim odvjetništvom ili USKOK-om o njihovim aktivnostima.

Kroz godine Karamarkovog utjecaja u obavještajnim službama i MUP-u, Soboli je postao sinonim za obavještajno podzemlje i primjer kako obavještajni moćnici u jednoj tranzicijskoj zemlji, mogu zloupotrebljavajući svoj položaj i ovlasti izgraditi naočigled javnosti moćan i nedodirljiv paraobavještajni aparat, koji će im po potrebi služiti kao infrastruktura njihovog održavanja na pozicijama moći.

Slučaj osmi: Afera HAC

O dokazima i dokumentima koji povezuju Tomislava Karamarka s Aferom HAC i izvlačenjem novca iz Hrvatskih autocesta već sam pisao na stranicama SEEbiz-a. Njegova tvrtka Soboli, kao i tvrtka kćer Ippon Security dvije su tvrtke koje su se našle među onima koje su u HAC-u bile povlaštene pri dobivanju višemilijunskih poslova.

Nedavno je tako Tomislav Karamarko na novinarsko pitanje odgovorio kako je USKOK odbacio kaznenu prijavu protiv njega u Slučaju Soboli. Međutim, sada je nesporno kako je Karamarko lagao.

Podsjetimo, kako sam ranije pisao na SEEbiz-u, USKOK je iz HAC-a izuzeo svu dokumentaciju koja se odnosi na poslove HAC-a s Karamarkovim Sobolijem. Očito je kako se radi o dogovoru pojedinih medija s Karamarkom, a prema nekim informacijama Karamarkov stranački izborni stožer bio je široke ruke i kod financijskih donacija pojedinim medijima. Takav oblik korupcije, naravno, uvijek je teško dokazati, ali činjenica je kako u medijima nema informacija protiv Karamarka, a posebno ne informacija o USKOK-ovom Slučaju Soboli u kojem je Tomislav Karamarko jedan od glavnih osumnjičenika.

Prema dokumentaciji u posjedu USKOK-a, u Slučaju Soboli Karamarko je navodno posredovao kod ugovaranja poslova HAC-a s tvrtkom Soboli u ukupnoj vrijednosti od 5 milijuna 868 tisuća 330 kuna, a ključni dokumenti u spisu su, kako doznajem, zapisnici sa sastanka Uprave HAC-a, na kojem su donesene odluke o ugovaranju poslova sa poduzećem Soboli d.o.o., a koji dokumenti jasno ukazuju na postojanje sukoba interesa u slučaju dodjeljivanja poslova za HAC upravo poduzeću čiji je osnivač i suvlasnik ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko.

Prema navedenom dokumentu u veljači 2010. godine, HAC je s Karamarkovom tvrtkom potpisao čak dva ugovora.

Prvi se odnosi na odabir ponude „za izradu glavnih projekata integriranih sustava tehničke zaštite na objektima od posebnog značaja (sukladno elaboratima o procjeni ugroženosti), izrada glavnih projekata sustava panoramskog vide onadzora u postojeći sustav tehničke zaštite naplatnih postaja i izrada glavnih projekata integracije sustava panoramskog video nadzora u postojeći sustav tehničke zaštite naplatnih postaja Hrvatskih autocesta“.

Za ovaj je posao prihvaćena ponuda upravo Karamarkove tvrtke Soboli d.o.o., u vrijednosti ugovora od milijun 875 tisuća kuna, bez PDV-a, a o čemu svjedoči i sadržaj Zapisnika o pregledu i ocjeni ponuda, pod brojem 45212-150-6/2/2010, pod evidencijskim brojem 518.B.II.JV.600/09, od 2. veljače 2010. godine.

Istovremeno sa Karamarkovim Sobolijem skopljen je i ugovor za poslove „izrade glavnih projekata za glavni operativni centar i glavnih projekata integracije sustava sigurnosti na autocestama u nadležnosti Hrvatskih autocesta.

Ugovor je, kako to potvrđuje sadržaj dokumenta, potpisan na iznos od 2 milijuna 896 tisuća kuna, bez PDV-a, što potvrđuje i sadržaj Zapisnika o pregledu i ocjeni ponuda, pod brojem 45212-150-1490/4/09/2010, pod evidencijskim brojem 462.B.I.JV.500/09, od 12. veljače 2010. godine.

Ukupna vrijednost samo navedena dva ugovora koje je HAC potpisao s Karamarkovom tvrtkom Soboli d.o.o. u veljači ove godine iznosi, dakle, čak 4 milijuna 771 tisuću kuna, bez PDV-a, a kada se tom iznosu pribroji PDV u iznosu od milijun 97 tisuća 330 kuna, ukupna vrijednost HAC-ovih ugovora s Karamarkovom tvrtkom, iz veljače 2010. godine, iznosi čak 5 milijuna 868 tisuća 330 kuna.

Iako su navedena dva ugovora između HAC-a i Karamarkovog Sobolija ugovorena nakon provedenog postupka javne nabave i raspisanih natječaja, nesporno je kako se radi o sukobu interesa i mogućoj korupciji.

Slučaj deveti: Afera Podravka

I u Slučaju Podravka, Soboli se našao pod povećalom USKOK-a, zbog sumnjivih transakcija kojima je iz Podravke Karamarkovom Soboliju transferirano oko tri i pol milijuna kuna, o čemu sam također nedavno vrlo detaljno pisao na SEEbizu.

Glavni trag u tom dijelu istrage u Slučaju Soboli je dokument iz financijske knjigovodstvene dokumentacije Podravke d.d., koji dokazuje kako su uhićeni menadžeri Podravke čak i neposredno prije uhićenja isplaćivali pozamašne financijske iznose poduzeću Soboli d.o.o. Dokument dokazuje kako se u Aferi Podravka tadašnji ministar Karamarko otvoreno našao u sukobu interesa, a financijsko poslovna povezanost Karamarkove tvrtke s Podravkom otvara i pitanje njegove možebitne umiješanosti u Aferu Podravka.

Knjigovodstvena dokumentacija koju su istražitelji pokušali prikriti dokazuje kako su uhićeni menadžeri Podravke od siječnja do prosinca 2009. godine odobravali redovite gotovinske isplate na račune Karamarkovog poduzeća Soboli d.o.o.

Financijski transferi Karamarkovom poduzeću u knjigovodstvu su prikazani kao plaćanje konzultantskih usluga, usluga stručnog nadzora, te drugih neidentificiranih poslova koje je Karamarkova tvrtka obavljala za Podravku d.d.

Slučaj deseti: Hrvatska pošta

U međuvremenu pojavili su se i novi dokazi o povezanosti tvrtke Soboli s korupcijom i kriminalom u Hrvatskoj pošti u vrijeme HDZ-oe Uprave HP-a, na čijem se čelu donedavno nalazio Robert Jukić.

Prema tvrdnjama svjedoka i tajnoj dokumentaciji HP-a koju posjedujem razvidno je kako je, navodno, posredovanjem upravo Tomislava Karamarka, Uprava HP-a sa tvrtkom Sokol Marić ugovorila višemilijunske poslove za sustav videonadzora u Hrvatskoj pošti.

Upućeni insajderi iz Hrvatske pošte tvrde mi kako su ti ugovori Sokol Marića s Hrvatskom poštom, zapravo paravan za tvrtku Soboli, koja je, navodno kao podizvođač ovih radova, zapravo primala te višemilijunske iznose.

Sokol Marić, tako je poslužio samo kao maska iza koje su se, prema izjavama insajdera, skrivali mutni poslovi Sobolija s Hrvatskom poštom. „Upravo ti višemilijunski poslovi osigurali su Robertu Jukiću i drugima nedodirljivost od istraga zbog korupcije i kriminala, a zaštitu im je zbog Sobolijevih poslova s Hrvatskom poštom osiguravao upravo Tomislav Karamarko“, tvrdi moj izvor u Hrvatskoj pošti.

Slučaj jedanaesti: Ubojstvo Ivane Hodak

Danas nitko ne vjeruje u službenu verziju Slučaja Hodak, odnosno ubojstva odvjetničke vježbenice Ivane Hodak. Međutim, nekoliko je stvari izvjesno.

Prvo, kao posljedica ubojstva Ivane Hodak, zbog političke odgovornosti za opću sigurnost smijenjeni su tadašnja ministrica pravosuđa, ministar unutarnjih poslova i ravnatelj policije. Međutim, istovremeno nije smijenjen i šef obavještajne službe SOA-e, koji je itekako bio u lancu odgovornih za sigurnost u tom trenutku.

Drugo, od ubojstva Ivane Hodak, ma koliko to grubo zvučalo najviše je profitirao upravo – Tomislav Karamarko. na „krilima“ tog slučaja imenovan je ministrom unutarnjih poslova, čime je na neko vrijeme postao dužnosnikom koji je kontrolirao praktički cjelokupni sustav sigurnosti u državi, od policije, sustava unutarnjih poslova, do obavještajnih službi.

Izborom za ministra unutarnjih poslova, Tomislav Karamarko došao je na apsolutnu poziciju moći i postao – najmoćniji među najkorumpiranijima.

Slučaj ubojstva Ivane Hodak, nakon toga obilježile su brojne kontroverze, manipulacije dokazima i montiranje službene verzije, u koju javnost, bez obzira na pravomoćnu presudu Županijskog suda u Zagrebu, nikada nije do kraja povjerovala.

Ovaj će slučaj, međutim, ostati važan upravo po tomu što je omogućio streloviti uspon Tomislava Karamarka u vrh države i na jednu od ključnih pozicija moći.

Slučaj dvanaesti: Ubojstvo Ive Pukanića

U slučaju Pukanić, ako i zanemarimo sve druge Karamarkove manipulacije i krivotvorine, najbitnija ostaje činjenica: Tomislav Karamarko znao je prije Pukanićevog ubojstva da će nakladnik Nacionala biti ubijen.

Obavještajno izvješće POA-e (kasnije SOA) iz 2005. godine, koje mi je svojevremeno ustupio bivši operativac te službe Zoran Kotnik, a koje se odnosi na operativna saznanja o kasnije ubijenom mafijašu Lulzimu Krasniqiju, dokazuje izvan svake sumnje kako je Tomislav Karamarko skoro dvije i pol godine prije ubojstva Ive Pukanića znao da će taj novinar biti ubijen.

Ovaj strogo povjerljivi dokument dokazuje kako je Tomislav Karamarko, kasnije ravnatelj Sigurnosno obavještajne agencije (SOA), a danas ministar unutarnjih poslova, još 2005. godine detaljno obaviješten o planu kriminalnog podzemlja za likvidaciju Ive Pukanića, kao i o sudionicima u planu Pukanićevog ubojstva.

Kao šef SOA-e, te kasnije kao ministar unutarnjih poslova, tijekom istrage Pukanićevog ubojstva, Karamarko je zatajio svoja saznanja o ovom operativnom izvješću, a informacije iz ovog dokumenta potvrđuju povezanost kriminalnog klana Osmani s Pukanićevim ubojstvom.

„Ovaj smo dokument još u svibnju 2005. godine, sa našim detaljnim operativnim saznanjima, dostavili na njegovo traženje ravnatelju POA-e Tomislavu Karamarku.

Karamarko je bio upoznat sa svim našim obavještajnim saznanjima o planu ubojstva Ive Pukanića, kao i o pripadnicima kriminalnog podzemlja organizacijski povezanima s planom ubojstva.

Umjesto da nam dopusti daljnji operativni rad po ovom predmetu, u svezi informacija koje su iznesene u ovom izvješću koje posjedujete, ravnatelj Karamarko nam je zabranio daljnji rad po ovom pitanju, a sva smo naša izvješća, dokumente, operativna saznanja, službene zabilješke i službene informacije morali predati uredu ravnatelja, drugim riječima osobno Tomislavu Karamarku“, ispričao mi je svojevremeno Kotnik, kada mi je donio ovaj dokument.

Dokument kojeg posjedujem dokazuje kako je bivši ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko imao operativna saznanja policije i obavještajnih služba o planovima pripadnika kriminalnog podzemlja za ubojstvo Ive Pukanića, te kako je na temelju podataka iz ovog izvješća Karamarko imao saznanja i o kriminalnim grupama i klanovima koji stoje iza plana Pukanićevog ubojstva.

Osim toga, postojanje ovog izvješća dokazuje kako je nakon Pukanićevog ubojstva Tomislav Karamarko zatajio postojanje ovog i drugih dokumenata koji su ključni za rasvjetljavanje svih okolnosti ubojstva Ive Pukanića, kao i za otkrivanje svih sudionika u naručivanju, planiranju i izvršenju ubojstva, čime je Karamarko nesporno djelovao na način da je pomogao u prikrivanju stvarnih naručitelja ubojstva, odnosno prikrivanjem podataka kojima je raspolagao kao ravnatelj SOA-e, Karamarko je pomogao prikriti kriminalne grupe i organizacije koje povezuju naručitelje sa izvršiteljima Pukanićevog ubojstva.

Ovaj dokument u međuvremenu je postao i dokaz u sudskom postupku pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu, u predmetu Karamarkove tužbe za klevetu protiv mene, kao i u nekim drugim predmetima.

„Iz ovog dokumenta proizlazi da je Karamarko znao da će Pukanić biti ubijen ali nije poduzeo ništa kako bi to spriječio, nego je cijeli slučaj zataškavao. Postojanje ovog dokumenta, zapravo, dokazuje kako je Tomislav Karamarko na ovaj ili onaj način, iz ovih ili onih razloga, pomagač pri izvršenju kaznenog djela u ovom slučaju, kako to jasno definira zakon“, rekao sam u svojem iskazu pred sucem Draženom Kevrićem na jednom od ročišta, kada sam objašnjavao važnost ovog dokumenta u dokaznom postupku u predmetu Karamarko protiv Margetića.

Slučaj trinaesti: Karamarkova tvrtka ilegalno prisluškivala oporbu u kampanji 2011.

Ništa manje skandalozno od ranije nabrojenih slučajeva nije ni slučaj HDZ-ovog tajnog angažiranja tvrtke Soboli za ilegalno prisluškivanje oporbe u predizbornoj kampanji za parlamentarne izbore krajem 2011. godine.

Kako mi je sredinom 2011. godine ispričao izvora unutar Karamarkove tvrtke Soboli d.o.o., ta je tvrtka s Hrvatskom demokratskom zajednicom sklopila posao temeljem kojeg je Soboli za HDZ tijekom predizborne kampanje odrađivao prljave paraobavještajne poslove ilegalnog špijuniranja oporbenih stranaka, s posebnim fokusom na SDP i njegove čelne ljude.

Ukratko, kako mi je tada ispričao pouzdan izvor iz Sobolija, HDZ je Karamarkovoj tvrtki platio protuzakonito špijuniranje oporbenih stranaka, kako bi prljavim dosjeima vodio negativnu predizbornu kampanju.

„Tražimo sve, od osobnih financijskih i poslovnih detalja o poslovima čelnika SDP-a do fondova iz kojih se financira SDP i druge oporbene stranke. Posebno nas zanimaju crni fondovi“, naglasio je za Necenzurirano.com naš sugovornik.

Prema detaljima iz razgovora s mojim izvorom iz Sobolija na poslovima špijuniranja oporbenih stranaka bilo je zaposleno čak dvadesetak ljudi, te vanjski suradnici koji na temelju posebnih ugovora rade za tvrtku Soboli d.o.o., kao posebni savjetnici i istražitelji.

Uglavnom se radilo o ljudima iz policijskog i obavještajnog miljea, odnosno bivšim pripadnicima specijalaca iz Lučkog, bivšim djelatnicima MUP-a, SOA-e i umirovljenim pripadnicima sustava policije.

„Soboli u analitičkoj obradi podataka koristi software kojeg inače koristi MUP, pa pretpostavljam da smo taj program dobili od MUP-a uz pomoć određenih osoba“, rekao mi je tada ovaj suradnik Sobolija.

Izvor mi je pritom potvrdio kako su Soboliju u ovim špijunskim poslovima za HDZ omogućeni pristupi određenim podacima iz MUP-a i SOA-e, kako bi mogli raditi na formiranju dosjea o pojedinim čelnicima oporbe i viđenijim dužnosnicima oporbenih stranaka, kao i onim osobama za koje se procjenjuje da bi nakon izbora mogli sudjelovati u formiranju Vlade.

S druge strane; sama činjenica da je vrh tada vladajuće stranke angažirao tvrtku svojeg ministra policije kako bi obavljali ilegalne, prljave, špijunske poslove špijuniranja oporbe u predizbornoj kampanji, te izrade prljavih dosjea o čelnicima oporbe i oporbenim strankama, kako bi se iste tijekom kampanje ciljano moglo diskreditirati; predstavlja prvorazredni HDZ-ov špijunski skandal, po „težini“ ravan američkoj aferi „Watergate“ iz vremena predsjednika Nixona.

Projektom špijuniranja oporbe koordinirao je u tom trenutku osobno direktor Sobolija Ante Šoljić, nekadašnji djelatnik MUP-a, pripadnik specijalaca iz Lučkog, kojeg se već dovodilo u vezu s paraobavještajnim podzemljem.

Slučaj četrnaesti: Veze s albanskim podzemljem i OVK

Kako su mi svojevremeno ispričali novinari koje je Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu saslušavalo u istrazi na HRT-u, istražitelji su novinare ispitivali i o vezama Tomislava Karamarka s albanskim podzemljem, točnije s najvišim oficirima nekadašnje „Oslobodilačke vojske Kosova“ (OVK).

To bi doduše moglo objasniti i zbog čega je Karamarko godinama skrivao SOA-in Dosje Krasniqi. Novinari HRT-a, tako su na Županijskom državnom odvjetništvu svjedočili o tomu, a kako mi je to ispričao jedan od saslušavanih novinara, kako su tijekom ratnih sukoba na Kosovu između Vojske Srbije i tzv. OVK, upravo preko Tomislava Karamarka mogli stupiti u kontakt s bilo kojim, pa i najvišim dužnosnicima OVK, u bilo koje vrijeme. „Bilo je dovoljno obratiti se Karamarku i reći koga trebamo i on bi nam osigurao taj kontakt“, tvrdio je jedan saslušavani kolega.

Kako je upravo Lulzim Krasniqi bio jedan od glavnih logističara OVK u Hrvatskoj, u kontekstu ovih iskaza potpuno je razumljivo, a kako mi je to pričao i bivši operativac SOA-e Zoran Kotnik, da je upravo Karamarko u SOA-i prikrivao sve dosjee i operativne informacije koje su se odnosile na Krasniqija i njegove kriminalne aktivnosti.

Osim toga, upravo mi je Kotnik vrlo detaljno godinama govorio o Karamarkovim vezama s kriminalnim klanom Osmani. Kotnik je, naime, bio operativac koji je u SOA-i radio na najvećem broju operativnih obrada nad Osmanijevima i njihovim kriminalnim aktivnostima. Prema njegovim riječima, u jednom trenutku upravo mu je Tomislav Karamarko zabranio daljnje obrade u odnosu na klan Osmani, o čemu sam zadnjih godina često pisao, a što Karamarko nikada nije službeno demantirao.

Jedna od informacija koju mi je Kotnik dao je i informacija o zapošljavanju sina Agima Čekua u SOA-i.

Kotnik mi je tada tvrdio kako je po nalogu Tomislava Karamarka, najstariji sin bivšeg kosovskog premijera Agima Čekua, Albert Čeku primljen u SOA-u, bez uobičajene procedure prijema novih djelatnika, točnije bez provedene sigurnosne provjere.

„Albert Čeku već zbog krim dosjea svojeg oca, bivšeg kosovskog premijera Agima Čekua, ne bi mogao proći našu standardnu i obvezno propisanu sigurnosnu provjeru.

Prema operativnim saznanjima o Agimu Čeku, koja u SOA-i imamo, vezano uz njegovu povezanost s kriminalnim klanovima na Balkanu, posebno sa klanom Osmani u krijumčarenju heroina, oružja, ljudi, i cigareta, mladi Čeku ne bi mogao dobiti „zeleno svjetlo“ za primanje u SOA-u“, ispričao mi je svojevremeno moj izvor.

„Albert Čeku primljen je u SOA-u mimo zakonske procedure po izričitom nalogu Tomislava Karamarka i Milijana Brkića, i zato se nije niti moglo inzistirati na standardnoj sigurnosnoj procjeni“, tvrdio je moj sugovornik iz SOA-e.

„Na sigurnosnoj procjeni mladi Čeku ne bi prošao i zbog činjenice da mu je otac bio pod istragom stranih sigurnosno obavještajnih služba zbog veza s organiziranim kriminalom, o čemu postoje službeni, strogo povjerljivi dokumenti“, ispričao mi je Kotnik.

Podsjetimo, strogo povjerljiva analiza njemačkog BND-a, od 22. veljače 2005. godine, dokazuje kako je BND još 2005. godine raspolagao detaljnim saznanjima o reorganizaciji balkanskog kriminalnog podzemlja prema kriminalnom projektu klana Osmani.

Štoviše, njemački je BND istragom o klanu Osmani, utvrdio veze kriminalnog klana Osmani sa današnjim političkim vodstvom Kosova, a pod istragom BND-a zbog kriminalnih veza s klanom Osmani i međunarodnim krijumčarenjem heroina balkanskom rutom, našli su se i bivši i sadašnji premijer Kosova Agim Čeku i Hašim Tači.

Informacija o primanju Alberta Čekua u djelatnu službu u Sigurnosno obavještajnoj agenciji tim je zanimljivija.

Slučaj petnaesti: Slučaj Đine Zekana i zaštita pripadnika mafije pod kontrolom Tute Naletilića

Dokument Protuobavještajne agencije (POA), pravne prethodnice današnje Sigurnosno obavještajne agencije (SOA), od 14. ožujka 2005. godine, klasa P0420-SS001, urbroj 639-20-01240-05/23399, klasificiran kao „službena tajna – tajno“, kojeg je potpisao osobno tadašnji ravnatelj POA-e Tomislav Karamarko, dokazuje kako je izvjesni Đino Zekan, inače prijavljen za ratni zločin pred Tužilaštvom BiH, bio pod obradom POA-e, te kako je POA raspolagala operativnim informacijama o Zekanu.

Usprkos tome, POA je očito prikrivala podatke o Zekanu, pa isti nikada nije kazneno procesuiran niti zbog sumnji na organizirani kriminal, niti zbog sumnji na počinjenje ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Slučaj Zekan tako otvara pitanje organiziranog skrivanja dosjea i dokaza o ratnim zločinima i njihovim počiniteljima od strane Protuobavještajne agencije i tadašnjeg ravnatelja Tomislava Karamarka, kasnijeg ministra unutarnjih poslova.

U čije ime i za čiji račun je Karamarko u POA-i skrivao Dosje Zekan?

Prema kaznenoj prijavi Tužilaštvu Bosne i Hercegovine, Odjelu I, Posebnom odjelu za ratne zločine, Timu 5, zaduženom za Zapadnu Hercegovinu i dolinu Neretve, od 16. ožujka 2011. godine, Đinu Zekana tereti se za kaznena djela ratnog zločina, zločina protiv čovječnosti, iz Članka 172., stavak 1a, Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine.

Navedenom prijavom Zekana se tereti da je „dana 7. ožujka 1996. godine u Mostaru, kao pripadnik paravojne formacije „Kažnjenička bojna“ dobio nalog jednog od njenih zapovjednika, Vinka Martinovića „Štele“, kojem je prijavljeni bio tjelohranitelj, da donese pištolj marke „Browing“, koji pištolj mu je nepoznato vrijeme prije toga Vinko Martinović „Štela“ dao na korištenje, te da donese prigušivač, što je sve prijavljeni učinio, i predao pištolj i prigušivač Vinku Martinoviću „Šteli“, koji mu je nakon toga rekao da treba ići „odraditi jednu ženu“, tj. ubiti jednu ženu, što je prijavljeni pristao“.

U nastavku kaznene prijave Zekana se tereti kako je kritičnog dana „u ulici Zrinskih i Frankopana 18/1, tada: Ulici Mire Popare, u 21.30 sati, u stanu Jasmine Đukić, u pratnji Vinka Martinovića „Štele“, Dragana Raspudića „Guje“ i Vladić Kreše, ranije ime Azem Kajan, ušao u stan Jasmine Đukić, nakon što je ista, na poziv Dragan Raspudića „Guje“ ista vrata otvorila, nakon čega je po nalogu Vinka Martinovića „Štele“ zajedno sa Vladić Krešom pregledao je li žrtva sama u stanu, pa nakon što su utvrdili da je žrtva sama u stanu je Dragan Raspudić „Guja“ iz navedenog pištolja opalio hitac u žrtvu, a kada je ista, usprkos tome što je bila pogođena, ostala živa, Vinko Martinović „Štela“ je uzeo taj pištolj i opalio drugi hitac i treći hitac u žrtvu, na što je prijavljeni otišao do ulaznih vrata paziti da netko ne naiđe. Nakon što je žrtva četvrtim pucnjem ubijena, Vinko Martinović „Štela“ je naredio prijavljenom i Draganu Raspudiću „Guji“ da iznesu tijelo, i bace ga u jamu pokraj Ljubuškog (jama: „Piljak“), radi čega je prijavljeni omotao tijelo u deku koju je našao u stanu“.

Iz dokumenta Protuobavještajne agencije (POA), klasificiranog kao „službena tajna-tajno“, klasa P0420-SS001, urbroj 639-20-01240-05/23399, kojeg je tadašnji ravnatelj POA-e Tomislav Karamarko, 14. ožujka 2005. godine uputio Općinskom sudu u Zagrebu, u predmetu pod brojem X-Pn-2740/03, a na temelju zahtjeva Suda od 16. prosinca 2004. godine, jasno proizlazi kako je o Zekanovim kriminalnim aktivnostima POA, odnosno ranije SZUP imao određena operativna saznanja, kao i formiran dosje, međutim razvidno je kako se po tim saznanjima nikada nije dalje postupalo.

„Temeljem traženja iz vašeg dopisa, obavještavamo vas da je predmetna osoba (Đino Zekan, op.a.) tijekom preoteklog razdoblja predstavljala interes i svojevrsnu obradu od strane tadašnjeg SZUP-a, zbog postojanja indicija o uključenosti u poslove koji su bili iz zakonskog djelokruga iste Službe. Navedeni podaci su sadržani u dokumentima klasificiranim odgovarajućim stupnjem tajnosti sukladno čemu ukazujemo na potrebu raspolaganja istina po posebnoj zakonskoj proceduri“, stoji u dopisu Tomislava Karamarka Općinskom sudu u Zagrebu.

Drugim riječima, iako je Karamarko imao saznanja o Zekanovim i ratnim zločinima njegovih suradnika, kao i o njihovim vezama s organiziranim kriminalnim podzemljem, POA i Tomislav Karamarko nisu poduzeli potrebne mjere i radnje kako bi se Zekana i njemu slične procesuiralo.

Naprotiv, razvidno je kako se pod krinkom državne tajne prikrivalo ne samo ratne zločine, nego i organizirani kriminal.

Odnosno, iz Karamarkovog dopisa Sudu jasno je kako je POA često imala operativna saznanja i dokumente o određenim počiniteljima kako kaznenih djela u području organiziranog kriminala, tako i ratnih zločina.

No, takvi su dokumenti klasificirani kao državna tajna čime se zapravo iz određenih razloga pod krinkom državne tajne i nacionalne sigurnosti prikrivalo ne samo ratne zločine nego i njihove počinitelje.

Zbog čega usprkos dokumentima i saznanjima POA-e o zločinima i kriminalnim aktivnostima Đine Zekana isti do danas u Hrvatskoj nije kazneno procesuiran?

Na to pitanje mora odgovoriti jedna jedina osoba – Tomislav Karamarko, čovjek koji je kao šef POA-e pod krinkom državne tajne skrivao dosje Zekan, a možda i brojne druge slične dosjee.

Štoviše, dodatnu sumnju bude i tvrdnje kako je nakon 2005. godine, supruga Đine Zekana, navodno, bila zaposlena u MUP-u, točnije u Policijskoj postaji Zaprešić i to ni manje ni više nego kao službenik na izdavanju dozvola za nošenje i držanje oružja, pa se postavlja dodatno pitanje kako je ista mogla proći sigurnosnu provjeru za to radno mjesto, obzirom na kriminalni dosje njezinog supruga.

Slučaj putovnice: Rada Cvetković davala mi je informacije o Karamarkovoj povezanosti s izdavanjem hrvatskih putovnica pripadnicima kriminalnog miljea

Prije nego što je uhićena u operaciji hrvatske policije kodnog naziva „Mreža“, djelatnica zagrebačke policijske uprave, inače dobro upoznata s detaljima oko izdavanja hrvatskih putovnica pripadnicima balkanskog kriminalnog miljea, vrlo mi je detaljno govorila i otkrivala informacije o ovim poslovima.

Upravo mi je Rada Cvetković davala informacije o Karamarkovoj povezanosti s izdavanjem putovnica pripadnicima organiziranog kriminalnog podzemlja, a svjedočila mi je kako je u velikom broju slučajeva kada su djelatnici policije bili prisiljeni izdati putovnice sumnjivim osobama, ili osobama sa sumnjivim identitetima, intervencija za izdavanje dokumenata dolazila upravo od Tomislava Karamarka, koji je bio na takvim dužnostima da je i kao šef SOA-e i kasnije kao ministar MUP-a mogao izdati nalog da se pojedinoj osobi izdaju hrvatski dokumenti.

Praktički sve informacije koje mi je tijekom vremena davala Rada Cvetković u potpunosti su se poklapale s informacijama koje mi je o tome davao Zoran Kotnik, danas umirovljeni djelatnik SOA-e.

„Koliko je meni poznato, do danas je izdano oko tisuću originalnih putovnica, ali sa lažnim identitetima, koje su završile kod pripadnika kriminalnog miljea.

Osim toga, kriminalcima je uz posredovanje službe izdano oko pedeset diplomatskih putovnica sa lažnim identitetima“, tvrdio mi je Kotnik tijekom naših razgovora.

„Postojali su tajni punktovi preko kojih su pripadnici kriminalnog miljea dolazili do lažnih dokumenata, odnosno postojale su osobe, bliske vrhu službe, koje su služile kao posrednici između pripadnika kriminalnog podzemlja i pripadnika obavještajnih službi, preko kojih su se izdavali takvi dokumenti.

Jedan od takvih punktova bio je i kod izvjesne I.H., iz Zagreba, inače bliske prijateljice Tomislava Karamarka“, zaključuje naš sugovornik.

Svi ovi slučajevi, zapravo, su naličje priče o Tomislavu Karamarku. To je mračna strana njegovog uspona u vrh centara obavještajne i političke moći u ovoj državi.

U trenutku kada je hrvatsko pravosuđe HDZ optužnicom u Slučaju Fimi media jasno definiralo kao zločinačku organizaciju, odnosno kriminalnu organizaciju, Karamarkov pokušaj da preuzme ulogu šefa mafije i nije tako nelogičan. Izaberu li HDZ-ovi delegati na skorim unutarstranačkim izborima za predsjednika stranke upravo Tomislava Karamarka, bit će to jasna poruka: HDZ ostaje mafijaška, zločinačka organizacija, a mijenja se jedino šef mafije.

Baš kao i na unutarstranačkim izborima na kojima je šef HDZ-a umjesto Ivića Pašalića postao Ivo Sanader.