DiWagner
SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
PRIGODNO
 
Dan Europe i mentalni tragovi u hrvatskim glavama
Autor/izvor: Velimir Šonje, Arhivanalitika
Datum objave: 12.05.2019. - 11:12:19
KOMENTAR - Hrvatska se prošli tjedan nakon podulje pauze ponovo davila u užasu ustaša i partizana. Približavanje tog datuma, 9.V., koji se u bivšoj državi i Istočnom bloku slavio kao Dan pobjede nad fašizmom, vjerojatno potakne ljude na iskopavanje ratnih sjekira.

Međutim, Dan Europe nije Dan pobjede nad fašizmom. Na Dan Europe slavi se Schumanova deklaracija – dokument objavljen spomenutog datuma 1950. Tim dokumentom započet je dug proces europskih integracija. One su imale svoju anti-ratnu motivaciju (osigurati mir u Europi), no taj plemeniti motiv trebao je biti ostvaren (i uspio se ostvariti) gospodarskim integracijama.

Važan dio procesa europskih integracija su Rimski ugovori iz 1957. Njima je započeto stvaranje jedinstvenog europskog tržišta – carinske unije. U dijelu robne razmjene, uz neke izuzetke poput poljoprivrednih proizvoda, projekt je ostvaren već do početka šezdesetih.

Hrvatska je više od pola stoljeća kasnila u redu za ulaznicu za najveće tržište na svijetu. Posljedice historijskog kašnjenja su dramatične; nisu se reflektirale samo kroz utjecaj na gospodarsku strukturu, nego i kroz način kako se u ovoj zemlji poimaju međunarodni ekonomski odnosi i formiraju gospodarske ideje.

U pola stoljeća, koliko je proteklo u međuvremenu, prvo je trajao jedan propali eksperiment – socijalistički. U njemu se kroz nastupe na novim tržištima («Nesvrstani») te kroz različite klirinške i sheme naturalne razmjene unutar socijalističkoga bloka nastojalo podgrijavati iluziju o uspješnoj industriji. Vječna glad za devizama, kojih je uvijek «nedostajalo», bila je praćena socijalističkom industrijskom ideologijom što je proizvodilo nevjerojatne situacije.

Duž obale Jadrana nastala je najveća brodograđevna industrija u Europi dok su je se sjevernjaci nastojali riješiti prepuštajući industriju u zreloj fazi životnog ciklusa Aziji. Hrvatska je održavala brodogradnju sustavom otvorenih i prikrivenih državnih subvencija, ne bi li se jadranska brodogradnja prikazala globalno konkurentnom nakon što joj je istekao neki historijski i zemljopisno logičan vijek trajanja.

Podcijenjeni tečaj imao važnu ulogu u održanju iluzije o brodogradnji do 1993. U isto vrijeme, povremeni pokušaji osvajanja kompetitivnih novih tržišta prije 1990. doživljavali su fijasko među kojima je najpoznatiji onaj kragujevačke Zastave (Yugo). Yugo je osamdesetih zaslužio titulu najgoreg automobila u Sjedinjenim Državama i ušao u modernu američku kulturu kroz sprdnju u smiješnim ili tragičnim situacijama u kojima se igrom slučaja pojavljivao isti glumac – mlađahni Bruce Willis, u kultnoj seriji Moonlighting i u još slavnijim blockbusterima Umri muški.

I dok su se bivše zemlje Istočnoga bloka od početka 90-ih nastojale riješiti socijalističkog industrijskog naslijeđa i vratiti integriranim europskim lancima vrijednosti, u čemu su uglavnom posredovala izravna strana ulaganja, Hrvatska je imala neki svoj, treći put. Jednim dijelom provociran objektivnim okolnostima – ratom i međunarodnom polu-izolacijom, a drugim dijelom izazvan vlastitim zabludama, nacionalni okvir definiran 90-ih uglavnom je preuzeo naslijeđene obrasce nužnog opstanka neefikasnih industrija.

Uz to, nacionalni se naboj 90-ih pretočio u koncepte stvaranja nacionalnih gospodarskih šampiona među kojima je po svemu prednjačio propali Agrokor. Ta kompanija je bila uzor i realizacija stare ideje o povezanosti "zelene i plave Hrvatske", od slavonskih polja do turističkih stolova na obalama Jadrana.

Formalna zaštita domaćeg tržišta carinama imala je manju važnost od neformalnih zaštitnih mehanizama koji su se uglavnom sveli na korištenje administrativnih postupaka radi osiguranja tržišnih položaja. Dio velikih poduzetnika i s njima povezanih političara vrlo su brzo shvatili da su neuredne institucije mnogo jači mehanizam zaštite od nekakvih carina koje su svima razvidne. Ako mogu pravilnike ministarstava prilagoditi sebi, a moj potencijalni konkurent treba dugo čekati na građevinske dozvole i pristupne ceste, imam prednost koju nitko ne može dostići.

Tek nakon ulaska u EU, i gotovo šest desetljeća nakon Rimskih ugovora, ovaj se model raspao. Agrokorova budućnost i dalje je neizvjesna. Nalazi se u rukama frustriranih bivših vjerovnika koji su tamo spržili goleme novce, a suočeni su s velikom tehnološkom i drugom transformacijom tržišta maloprodaje. Velike brodogradnje na Jadranu uskoro neće biti. I unatoč plaču nad «deindustrijalizacijom», «pogodovanjem uvoznim lobijima» i «precijenjenom kunom», industrije i gospodarstva će itekako biti. Moglo bi se reći – tek sad će ih biti.

Dakle, unatoč raspadu «perjanica», i bez obzira na ozbiljno usporavanje aktivnosti u EU, robni izvoz je u prva dva mjeseca ove godine opet imao dobru izvedbu. Povećanje od 8,8% u kunskom iskazu u odnosu na prva dva mjeseca 2018. povukli su naši glavni trgovački partneri iz EU: izvoz u Italiju rastao je po stopi od 12,5%, Sloveniju 13,4% i Njemačku 10,1%.

Ovo bi mogla biti još jedna godina u kojoj će se odnos ukupnog izvoza (roba i usluga) naspram BDP-a povećati, čime će se smanjiti kronično zaostajanje indikatora otvorenosti gospodarstva u odnosu na Sloveniju i druge bivše socijalističke zemlje. A sve to u uvjetima kada realni tečaj aprecira i Europi ne ide baš najbolje!

Stoga treba postaviti pitanje: što bi bilo danas, da je Hrvatska oko 1960. ušla u carinsku uniju na tlu Europe? Što bi bilo da neupravljiv mastodont poput Agrokora nikada nije nastao jer bi ga sile konkurencije na otvorenom tržištu svele u održive okvire, umjesto da ga sile autarkije učine «velikim»; što bi bilo da su brodogradnje smanjene i restrukturirane kada je trebalo, i da je danas za nama više od pola stoljeća intenzivnog učenja o opstanku i korištenju prigoda na integriranom europskom tržištu?

Što bi danas bilo s Hrvatskom da desetljeća i milijarde nisu potrošene na besperspektivne projekte, najčešće pod patronatom politike koja je ljudima isprala mozak floskulama o Europi kao uniji kapitala i neoliberalnoj EU u kojoj nema solidarnosti, a velike ribe jedu male jer vlada zakon jačega, pa se država doživljava kao bedem za obranu od zlog i nedobronamjernog svijeta?

Taj film u glavama dugo će trajati. Mentalni tragovi dvije autarkične ideje – socijalističke i romantično-nacionalne – preduboki su. Oni objašnjavaju zašto malo tko zna što znači Dan Europe; oni objašnjavaju zašto je kampanja za europske izbore farsa, pa se stranke i kandidati natječu tko će ići u Bruxelles (iako je Europski parlament u jednom drugom gradu) navodno bolje štititi hrvatske nacionalne interese te u skladu sa sitnožicarskim mentalitetom iskamčiti što više «zasluženog» novca iz EU fondova od njemačkih, nizozemskih i inih poreznih obveznika. To je vizija Europe kao krave zadebljalih vimena.

U takvim uvjetima moguće je da će Hrvatska imati i najnižu izlaznost na europske izbore u cijeloj EU, no nikome ne pada na pamet da bi problem, možda, mogao biti – u nama? Ili i u nama? Osim beauty contesta na temu tko će nas bolje štititi od Europe, na domaćoj je sceni u toku natječaj koji je zahvatio sve, od krajnje ljevice do krajnje desnice koji se natječu u pisanju zadaće na temu «Što je pošlo po krivu s Europom?».

Lijevi frustrirani eurofederalisti vide skori raspad EU ili europodručja ispod svakog kamena gdje proviruje neki Orban ili Salvini, a desni, alergični na bilo što što ima nadnacionalni predznak, tvrde da ovakva EU nikada nije smjela ni nastati. Esih i Hasanbegović zagovaraju razdruživanje EU ali žele u Europski parlament, valjda uživljeni u ulogu guje u njedrima koja će, kako su nekad govorili i reformirani komunisti, «podrivati sistem iznutra».

U međuvremenu, ne samo da rastu izvoz i uvoz, plaće i potrošnja, nego naša djeca slobodno putuju Europom, biraju gdje će se školovati, a neki novi klinci, par stotina njih koji su jedva postali punoljetni, aktiviralo se oko EU izbora – žele znati više, žele shvatiti prilike, oblikovati svoje živote u europskom okviru. I to je zadnja nada ove zemlje – prva generacija koja će se formirati, zaposliti i živjeti u Hrvatskoj kao članici Europske unije. Umjesto da prepoznaju tu nadu, većina ovih što se natječu za Europski parlament od nje bi nas štitili.

http://arhivanalitika.hr/blog/povodom-dana-europe-zivio-izvoz-i-uvoz/