SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
SLOBODA GOVORA
 
Da je znala što je ovdje čeka, Reisman nikad ne bi došla u Hrvatsku
Autor/izvor: Marin Vlahović
Datum objave: 30.01.2013. - 15:14:00
Zadnja izmjena: 30.01.2013. - 16:24:36
KOMENTAR - Za one koji ne znaju, ona sjedokosa gospođa koja je, kako smo vidjeli u televizijskim dnevnicima u utorak navečer, izjavila da nigdje nije naišla na toliko mržnje kao u Hrvatskoj, a koja je u utorak održala predavanje studentima Fakulteta Političkih znanosti u Zagrebu je Dr. Judith A. Reisman i ima 78 godina.

Gospođa Reisman poznata je u Americi i šire kao aktivni borac protiv seksualnog odgoja temeljenog na učenju Alfreda C. Kinseya čija su istraživanja o seksualnom ponašanju u vrijeme kad je bio na čelu Instituta za seksualna istraživanja Sveučilišta u Indiani 1948. godine, pokrenula u šezdesetima prošlog stoljeća ono što se danas obično zove “seksualnom revolucijom”. Pedeset godina nakon toga dr. Judith Reisman objavila je knjigu “Kinsey: Crvena kraljica&velika zavjera” u kojoj elaborira svoje dugogodišnje tvrdnje o tome da su podaci kojima se Kinsey služi lažni i dobijeni na zakonom nedozovljen način. Preciznije, ona, među ostalim, tvrdi i dokumentira da su istraživanja za njegovo prvo izvješće iz 1948. godine uključivala u laboratorijskim uvjetima izvođeno seksualno zlostavljanje najmanje 317 dojenčadi i male djece od strane pedofila.

To tvrdi dr. Reisman. Elektronska verzija njene knjige može se uz malo truda naći na internetu i svatko, ukoliko znade engleski, može je pročitati i donijeti svoj sud. Mnogi koji su to učinili, šokirani su podacima o Alfredu C. Kinseyu i njegovoj znanosti. Mnogi su, pak, šokirani stavovima dr. Reisman. I jedni i drugi pišu na internetu, kažu, najdemokratskijem od svih medija.

Ta i takva autorica došla je u Hrvatsku, navodno demokratsku zemlju u kojoj čovjeka neće progoniti zbog onoga što mu je u glavi, što misli ili izgovori jer to je njegovo demokratsko pravo. Sjedokosa Dr. Reisman navikla je na to da je njezina knjiga kontroverzna, ne boji se ta polemike jer polemika I dijalog su odlike demokracije. Znate ono – ne slažem se s tobom ali ću se boriti za tvoje pravo da kažeš što misliš, bla,bla.

Inače, Hrvatska je sljednica one države u kojoj je postojao u kaznenom zakonu famozni članak za „verbalni delikt”. Možeš misliti kad zatvoriš vrata svoga stana što te volja ali ne dao ti bog da to i kažeš, napišeš, čak u svom domu. Netko uvijek sluša a ako i ne sluša, ima netko kome si se zamjerio pa će te prijaviti da si rekao, na primjer, da su članovi Predsjedništva Centralnog komiteta gadovi i lopovi. Ideš u bajbok ali se prije svega malo napravi režije da se sam još više usosiš, odnosno, ako može i javno nešto bubneš o tim gadovima. Za Tita sve to ne treba, ideš u zatvor i bez režije.

Stigla u tu Hrvatsku, sljednicu te gore spomenute države, stara gospođa Reisman. Kako ono što o nama drugi misle i govore obično putuje brže od nas samih, tako je i priča o dr. Reisman i njenim stavovima stigla na Fakultet političkih znanosti, prije nje same, a po studenskim hodnicima prenio se glas o ludoj desničarskoj babi koja mrzi gayeve te tvrdi da pornografija vodi prema nasilju i silovanju. Nitko to doduše nije čitao, tek se malo surfalo, ali to ti je sigurno. Upamtili su oni sve o njoj i njenim nebuloznim tezama, te su puni pravednog gnjeva čekali da babuskari kažu sve što je ide, ravno u facu. Izvadili su joj ono, što se kaže, DNA, dobro je ispljuvali, sačuvaj bože da bi takva grozna osoba bila nečija baka ili majka.

A Judith Reisman jest majka. Nekada je i ona bila mlada, normalna, baš kao i studenti zagrebačkog FPZ-a oni, i pitanje je da li bi se njihovi putevi ukrstili da se nije dogodilo nešto što je potpuno promijenilo njen život: silovana joj je desetogodišnja kći a tinejdžer koji ju je silovao, koliko je poznato, nikad za počinjeno zlodjelo nije odgovarao. Kći joj se, kao što to često u takvim slučajevima biva, povukla u depresiju i neki samo svoj tajni i za roditelje i psihologe nedokučiv svijet te je živjela još 15 godina, u tuzi i vlastitoj tamnici a da se nikad nije oporavila. Kažu da je umrla od neuroze mozga. Ne treba biti medicinski posebno potkovan da bi se zaključilo kako je kćer Judith A. Reisman umrla od tuge i od nemoći da dalje živi sa samom sobom i s onim što je proživjela.

Svaki normalan čovjek ne može a da ne osjeti sažaljenje prema majci silovane i kasnije umrle kćeri, no tko sam nije prošao isto, teško je može istinski razumjeti. Ono što se zbiva sa živim roditeljima mrtve djece je tema koju zbog pristojnost izbjegavamo a na te roditelje, neovisno o tome kako se sa svojom tragedijom nose, gledamo s velikom dozom tolerancije i empatije.

Majka Luke Ritza je postala medijska ikona, simbol borbe protiv nasilja a njen lik je krasio naslovnice novina u Hrvatskoj. Istodobno je otac Luke Marinca, koji je još brutalnije pretučen do smrti, neki anonimni čovjek kojeg samo susjedi na ulici prepoznaju, dok u crnini, uvijek sam, zamišljeno sa spuštenim pogledom prema zemlji hoda Zagrebom, no to je jedna druga priča.

Božje je i ljudsko pravo svakog roditelja koji zbog tragičnog slučaja (a prerana smrt je uvijek tragična) nadživi vlastito dijete da se sa svojim gubitkom nosi onako kako može. Uloga ostatka svijeta u toj priči je isključivo u tome da mu ili pomogne, ili mu se naprosto skloni s puta.

Ne mora se nitko u Hrvatskoj složiti sa svim ili s bilo čime što Judith A. Reisman izlaže no bilo bi barem humano, da ne kažem pristojno, dozvoliti joj da kaže ono što želi reći do kraja. Ono o čemu ona izlaže je tema na prvi pogled ne previše važna kad se usporedi s mnogobrojnim hrvatskim problemima. Pa ipak, praktički preko noći, jedna je starica postala vještica koju treba spaliti. Bravo!

Osobno se niti ne slažem niti slažem sa stavovima dr. Reisman jer ih podrobnije ne poznajem ali bih odmah potpisao njenu tvrdnju o komunističkoj indokriniranosti ovog društva i mržnjom zadojenih vrlih novih studenata Fakulteta političkih znanosti na čelu s dekanom koji su je onako ispljuvali u utorak. Dr. Reisman, you got us there.

Incident na Fakultetu političkih znanosti ima odlike klasičnog komunističkog obračuna s neistomišljenicima. O komunističkim obračunima s neistomišljenicima znam dosta iz prve ruke jer mi je otac bio ekspert za staljinističke obračune dok je ove domaće iskusio na vlastitoj koži, a načitao sam se i knjiga na tu temu. Scenarij je poznat. Prvo su se na predavanje uvukli novinari kako bi uživo svjedočili članku o ludoj babi kojeg su već prethodno u glavi napisali. Našlo se tu i par tipičnih provokatora koji su lagano stvarali atmosferu linča dovikujući joj iz klupa da laže i da priča sranja. Kad je dr. Reisman dozlogrdilo ovakvo ponašanje te kad je publiku optužila, onako s visoka, roditeljski, da su komunistički indoktrinirani, sa stolice je ustao dekan kako bi glasu naroda dao legitimitet i održao joj kratko predavanje uz veliko odobravanje studenata.

Između ostaloga rekao joj je da očito nije informirana o Hrvatskoj. S time se moram složiti. Gospođa Reisman evidentno nije imala pojma u kakvu zemlju dolazi niti je sanjala u što će se njeno predavanje izroditi jer da jest, vjerojatno nikad ne bi ni došla. Sve ono što je ikad rekla i napisala, napuhano je i dekontekstualizirano kako bi se i najglupljem Rvatu koji i dalje ide u Crkvu, nacrtalo da je ta baba došla ovdje kako bi branila stavove Crkve i HDZ-a (koji bi valjda trebali biti isti). Svašta joj pakiraju i napakiravaju a u taj miks optužbi ubacuju i najopasniju od sviju, onu za antisemitizam. Na nju se Judith brani činjenicom da je njena vlastita obitelj stradala u holokaustu. Srećom po zajapurene novostaroljevičare, ako se niti jedna optužba ne održi do kraja, ako Judith nekim čudom uspije obrisati svaku pljuvačku s lica, postoji uvijek još onaj jedan ključni argument, štit koji inače brani dr. Reisman ali se također može, ako imate dobar želudac, upotrijebiti i protiv nje.

Radi se, naravno, o njenoj silovanoj a kasnije umrloj kćeri. Dovoljno je to samo spomenuti i svatko će shvatiti: baba je poludila jer nakon onog što je prošla, samo nenormalni ostaju tamo gdje su bili, dok normalni, logično, polude pa je sve što kaže, sve što ona misli i sve što napiše očito proizvod tog bezumlja i ludila.

Prije više od pola stoljeća jedna je desetgodišnja djevojčica silovana da bi nakon petnaest godina umrla od duševne boli. Krajem siječnja 2013. godine, jedna je zemlja, a zove se Hrvatska, silovala njenu majku.