SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
TROŠKOVI
 
Crni scenarij: Država bi na spašavanje Agrokora mogla potrošiti dvije milijarde kuna
Autor/izvor: SEEbiz / Jutarnji list
Datum objave: 19.04.2017. - 13:28:00
Zadnja izmjena: 19.04.2017. - 13:30:29
ZAGREB - Ako se vjerovnici ne dogovore i država krene spašavati koncern, trebala bi uložiti do dvije milijarde kuna, a možda i više.

Cijene dionica Agrokorovih tvrtki jučer su na Zagrebačkoj burzi zabilježile snažan rast, a skočile su i cijene obveznica koncerna na Berlinskoj burzi koje dospijevaju 2020., što znači da se sudionici na tržištu kapitala trenutno klade na nešto optimističniji scenarij restrukturiranja Agrokora.

Naravno, “optimističan” u ovom slučaju treba shvatiti strogo uvjetno, jer to znači samo da ulagači smatraju da dionice neće vrijediti nula kuna nakon dovršetka procesa restrukturiranja, nego ipak malo više, odnosno da otpis glavnice u slučaju obveznica neće iznositi 70 posto (što pokazuje njihova današnja cijena), nego možda “samo” 30 ili 40 posto. U tom kontekstu mogu se grubo skicirati četiri glavna scenarija razvoja situacije u restrukturiranju Agrokora, piše Jutarnji list.

Prvi kaže da će Vijeće vjerovnika u idućih 12 do 15 mjeseci postići nagodbu i prihvatiti plan restrukturiranja koji predloži izvanredni povjerenik. Drugi scenarij kaže da će vjerovnici zatražiti da i država financijski sudjeluje u restrukturiranju te da ona to prihvati kako Agrokor ne bi otišao u stečaj. Treći je scenarij da vjerovnici neće uspjeti postići nikakav dogovor o nagodbi i da će država samostalno “uletjeti” u financijsko spašavanje Agrokora kako bi ga u potpunosti financijski, odnosno vlasnički preuzela.

Na ovome mjestu teško je reći koliko bi novca država trebala uložiti, ali to bi bilo minimalno jedna do dvije milijarde kuna, a prema gorim scenarijima još najmanje nekoliko milijardi. U četvrtom scenariju nema dogovora vjerovnika, a država donosi odluku da neće trošiti novac poreznih obveznika i da će Agrokor silom Zakona o prinudnoj upravi nakon 15 mjeseci, ili prije, otići u klasični stečaj.

Svaki od tih scenarija ima svoje podscenarije, a mi ćemo posebnu pozornost posvetiti prvome, u kojem Agrokor može ostati u sadašnjem obliku ili može biti mnogo manji koncern bez nekoliko bitnih kompanija, poput Jamnice, Leda...

Prvi scenarij podrazumijeva da će Vijeće vjerovnika, koje može imati najviše devet članova, prihvatiti plan financijskog, vlasničkog i poslovnog restrukturiranja, a on će biti donesen i na osnovu revizije poslovanja i financijskih izvješća Agrokora i njegovih tvrtki, koju u roku od šest mjeseci mora napraviti konzultantska tvrtka PricewaterhouseCoopers, te plan restrukturiranja koji će usporedo raditi jedna od konzultantskih tvrtki koju će izvanredni povjerenik Ante Ramljak odabrati do kraja ovog tjedna.

Revizija poslovanja i financijskih izvješća trebala bi pokazati prave i realne brojke kada je riječ o koncernu i njegovim sastavnicama, a posebno o odnosu vrijednosti kratkoročne i dugoročne imovine i duga, odnosno svim pokazateljima vezanim za likvidnost i solventnost kompanije. O tome će onda ovisiti dogovor vjerovnika o tome hoće li otpis potraživanja iznositi 20, 30, 50 ili 70 posto. Međutim, kako postoje različite klase vjerovnika (dobavljači, faktoring društva, banke i vlasnici obveznica...) te ako znamo da je stav Vlade da bi se dobavljači, pogotovo mali i srednji, trebali u potpunosti naplatiti, tada je jasno da će se oko tih pitanja voditi mnogo financijskih i pravnih bitaka.

Podsjetimo, potraživanja dobavljača iznosila su 16 milijardi kuna u rujnu 2016., dok su banke i držatelji obveznica Agrokor dugoročno kreditirali s nešto više od 20 milijardi kuna, no tome će trebati pridružiti vjerojatno još najmanje jednu do dvije milijarde kuna novog duga za održavanje likvidnosti. 

Dakle, ako bi se doista svi dobavljači naplatili, pa i najkrupniji, najveći trošak otpisa duga trebali bi snositi banke i držatelji obveznica, a to će teško proći bez tužbi. Situacija je zasad takva da je privremeno peteročlano vijeće vjerovnika donijelo odluku da se iz novog kredita od 80 milijuna eura naplate prije svega oni dobavljači koji bi propali ako im se dug ili dio njega ne bi platio ili, pak, oni dobavljači bez kojih Agrokorove tvrtke ne mogu poslovati.

Veliko je pitanje, međutim, hoće li privremeno vijeće i dalje imati tako popustljiv stav prema malim i srednjim dobavljačima, a pogotovo prema velikima. Nadalje, kad je riječ o predstojećem otpisu potraživanja, o čemu će odlučivati “veliko” (deveteročlano) vijeće vjerovnika, koje se tek treba formirati, u takvim se procesima, uobičajeno, najprije otpisuje imovina dotadašnjih vlasnika, a tek onda dio duga. To znači da bi u slučaju Agrokora Ivica Todorić u cijelosti ostao bez vlasništva u Agrokoru.
U tom kontekstu bitno je i pitanje kakva će biti vrijednost tvrtki u sastavu Agrokora - Leda, Jamnice, Zvijezde, Belja i ostalih. Oni koji sada kupuju njihove dionice smatraju da će one ipak na kraju restrukturiranja nešto vrijediti (neke se možda i prodaju u tom procesu drugim vlasnicima), dok oni koji ih prodaju misle da u rukama imaju gotovo pa bezvrijednu imovinu.

To će, kako smo već istaknuli, umnogome ovisiti o tome kakav će biti plan restrukturiranja, jer će se on izravno odraziti i na vlasnički preustroj tvrtki. Na kraju valja reći i da investitori koji sada kupuju obveznice Agrokora vjeruju da će njihova vrijednost iznositi 60 ili 70 posto nominale umjesto sadašnjih 30-ak posto.
Državni model

Kako se može doznati, strani investitori na lex Agrokor gledaju kao na državni model spašavanja radnih mjesta i dobavljača te se boje da će najviše stradati držatelji obveznica. Pogotovo ih je strah toga da će banke, hrvatske i ruske, uz državu, odnosno izvanrednog povjerenika, voditi glavnu riječ u preustroju Agrokora, što bi također značilo da će najveći otpis doživjeti obvezničari, manji banke, a najmanji veliki dobavljači. Jednako tako strah ih je i da će restrukturiranje tvrtke biti previše “socijalno” i neće osigurati poslovnu budućnost Agrokora.

Naravno, sve navedene dvojbe umnažaju se u slučaju da se država financijski uključi u drugom i trećem scenariju restrukturiranja i zbog toga bi bilo puno bolje da se vjerovnici dogovore u okviru prvog scenarija. Jer, čak i ako se vjerovnici na kraju dogovore ili država samostalno uđe u taj projekt sa svojim novcem, to još ne jamči uspjeh i izbjegavanje stečaja, odnosno masivniji otpis uloženog novca.