SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
 
NAJVEĆI UVOZNIK
 
Barteri: Kina postaje dominantan igrač na naftnom tržištu
Autor/izvor: Branimir Vidmarović
Datum objave: 19.04.2018. - 20:03:53
KOLUMNA - Udarna novost dana je svakako ona o tome da se brazilska naftna kompanija Petrobras bliži zaključivanju sporazuma s Nacionalnom naftnom korporacijom Kine (CNPC). 

Ne radi se standardnom sporazumu već o barteru. Naime, Kina predlaže investicije u rafineriju nafte u zamjenu za određene količine sirove nafte, prenosi Reuters. Prema neslužbenim detaljima nagodbe, kineska kompanija dobila bi i udjele u Petrobrasovim naftnim poljima pokraj obale Rio de Janeira te pravo korištenja nove rafinerije Comperj.

Sugovornici Reutersa otkrili su da nova rafinerija treba dodatne tri milijarde dolara ulaganja kako bi dosegla kapacitet od 165 tisuća barela dnevno.Bez obzira na točnost detalja dobivene informacije, činjenica je da je Kina odavno zainteresirana za svestranu suradnju sa Latinskom Amerikom. Znamo da je Panama jedina zemlja u zapadnoj hemisferi koja je postala dio projekta Pojas i put. U svjetlu carinskog okršaja SAD-a i Kine, specifično u odnosu na uvoz soje, upravo bi zemlje Latinske Amerike trebale biti zamijeniti SAD na poziciji dobavljača soje.

Interes za naftni sektor Brazila samo je dio ukupne slike.

U Venezueli, pogođenoj katastrofalnom ekonomskom krizom, Kina već odavno učvršćuje pozicije prodirući sve dublje u njenu naftnu industriju. Business Insider navodi da je u proteklih deset godina Kina u različitim oblicima dala Venezueli oko 62 milijarde dolara za isporuku nafte, dok u posljednje vrijeme zbog dugova prema Pekingu Caracas u Kinu šalje naftu bez ikakvog profita.

Think-tank CSIS smatra da će zbog ogromnog duga Venezuele prema Kini od 23 milijarde dolara, Peking de-facto preuzeti kontrolu nad njezinom naftnom industrijom. Kina je sada najveći svjetski uvoznik nafte i dosta kineskih ekonomskih poteza se vrti oko zadovoljavanja rastućih energetskih potreba i prebacivanja kontrole nad dijelom naftnog uvoza u Peking – nedavna vijest o uvođenju domaćeg yuana u trgovanju budućim naftnim ugovorima unutar Kine je najbolja ilustracija načina na koji najveći uvoznik postaje dominantan čimbenik na svjetskom tržištu nafte.

Čini se da Peking ne brine dug stranih država prema njemu, sve dok postoje metode naplate dugovanja. Što se Brazila tiče, prije dvije godine Petrobras je od Kineske banke za razvoj dobio kreditnu liniju od 10 milijardi dolara.

Vrijedi podsjetiti kako je Kina nekoć sama bila barterni izvoznik nafte.

Neposredno prije početka Kulturne revolucije u Kini otkriveno je naftno polje Daqing, koje je 1963. proizvodilo šest milijuna tona nafte a do 1976. proizvodnja se popela na 50 milijuna tona. To je bilo razdoblje burnog rasta kineske naftne industrije i stvaranja novih elita, takozvane „naftne grupacije“ koja se bavila razvojem postojećih i novih polja: Shengli i Jilin te stvaranjem ekonomskih strategija. Kulturna revolucija nije oštetila naftnu industriju; s vremenom je Daqing postao simbol radinosti, jedinstva i uspjeha Maovog komunizma.

No, rast proizvodnje bio je ograničen tehnološkim kapacitetima pa je Mao u tajnosti od javnosti krenuo u pregovore sa „imperijalističkim“ snagama: SAD-om i Japanom o kupovini nove opreme. Nakon kaosa oko i nakon Maove smrti, Deng Xiaoping nanovo je digao jedra naftne industrije i odlučio riješiti probleme razvoja kroz barternu suradnju: nafta za aluminij, nafta za čelik i nafta za istraživanje i bušenje. Dengovi savjetnici odbacivali su ideju korištenja novčanih uplata: novca nije bilo dok su zajmovi bili još gora opcija zbog straha od ovisnosti o Zapadu.

U to vrijeme su se sa Chevronom, Texacom, Royal Dutch Shellom i drugima primjenjivali takozvani rizični ugovori. Investitor je dobivao pravo na dobar udio u nađenoj nafti. No pri tome je gotovo sam snosio troškove istraživanja i opremanja off shore platformi. Pronalazak depozita nitko nije garantirao. Usprkos tome, najveće svjetske i japanske naftne korporacije pohrlile su u Kinu i nakon mukotrpnih pregovora dobile pravo na istraživanje.

Tako je Kina počevši od kraja 60-ih pa sve do 80-ih naftom opremila čeličnu i aluminijsku proizvodnju, modernizirala naftnu industriju i zaradila dosta novca bez da se zadužila ili oštetila svoj položaj.