SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
 
HDZ I BANKE
 
Banksterska koalicija
Autor/izvor: Domagoj Margetić
Datum objave: 09.09.2015. - 19:55:19
KOLUMNA - Karamarkov HDZ napokon se i javno legitimirao kao banksterska opcija. Slučajno ili ne, nakon četiri godine saborskog mandata, šef HDZ-a Tomislav Karamarko uspio je pronaći Markov trg i zgradu Hrvatskog sabora na brojnim besplatno dostupnim turističkim planovima Zagreba, pa se napokon ukazao i na sjednici parlamenta na koju je došao ni manje ni više nego braniti interese bankarske oligarhije u Hrvatskoj.
Jedno od rijetkih saborskih pojavljivanja, šef HDZ-a iskoristio je, dakle, kako bi ustao u političku zaštitu bankstera, najozbiljnije mafiokratske strukture u tranzicijskoj Hrvatskoj, koji kao vlast u sjeni kontroliraju procese u ovoj zemlji već četvrt stoljeća, upravljajući političkim, ekonomskim, financijskim, monetarnim procesima, ali i kriminalnim podzemljem.

Takvu svoju poziciju, u kojoj je banksterska oligarhija postala jedini stvarni centar moći u zemlji, duguju upravo HDZ-u i hadezeovskoj političkoj nomenklaturi i političkoj mafiji, koja im je od preuzimanja vlasti 1990. godine, pa sve do 2000. godine, i potom u dva mandata od 2003. sve do 2011., omogućila da postanu moćni bankarski oligarsi, preko kojih su iz Hrvatske, ali i drugih zemalja bivše Jugoslavije nestale milijarde proračunskih eura koje su u međunarodnim operacijama pranja novca pohranjene na tajnim računima u inozemstvu.

No, krenimo od početka.

Dolaskom na vlast početkom 1990-ih godina, HDZ je prvo omogućio određenoj grupi ljudi da iza kulisa i daleko od očiju javnosti, potpuno tajno i netransparentno, još po starom Markovićevom Zakonu o bankama i drugim financijskim institucijama, privatiziraju značajan dio bankarskog sektora u Hrvatskoj. Odnosno, da tadašnje banke kao društvenopravne osobe pretvore u “nove” banke dioničarska društva, čime je i društveni kapital tadašnjih banaka u tajnosti postao de facto privatni kapital, bez da su o tome ikada odlučivali oni koji su taj društveni kapital i ulagali u banke. Bez obzira na taj proces koji se odvijao u tajnosti, HDZ-ova vlast je svo to vrijeme u javnosti stvarala dojam kako su te banke i dalje – državne, dakle kako su iz društvenih pretvorene tek u državne i kako njihova privatizacija tek predstoji. Što je, naravno, bila laž. Iza kulisa odvijao se process izgradnje moćne financijske infrastructure, kao glavne HDZ-ove logističke dijagonale u tranzicijskoj pljački Hrvatske.

Tu prijevaru HDZ-ove vlasti, u kojoj je ne zaboravimo Tomislav Karamarko svih tih godina bio šef kabineta predsjednika Vlade, dakle glavni i ključni operativac HDZ-ovog premijera, najbolje razotkriva i dokazuje dokument Hrvatske narodne banke, kojeg je bivši guverner Željko Rohatinski uputio kao službeni izvještaj Hrvatskom saboru o procesu privatizacije banaka. Dana 18. srpnja 2005. godine, Rohatinski je uputio Šeksu “Izvješće o procesu osnivanja, odnosno preoblikovanja banaka u dionička društva ili društva s ograničenom odgovornošću, u kojem vrlo detaljno opisuju taj proces, koji je odvijao pod okriljem HDZ-ove vlasti početkom 1990-ih godina.

Naime, iako je proces započeo 1989. godine po Markovićevom zakonu, jasno je kako je HDZ-ova Vlada mogla, da je htjela onemogućiti i zaustaviti taj proces, koji se nastavio i kroz 1990. godinu i kasnije. Umjesto toga, HDZ-ova politička nomenklatura se u interesu stjecanja tranzicijskog plijena dogovorila s bankarima o podjeli interesa, a ta banksterska koalicija traje do danas, sudeći prema zadnjim Karamarkovim istupima. Dakle, stvaranje moćne banksterske mafije, koja je 1990-ih došla u poziciju da može u svakom trenutku ucjenjivati državu, a takvu je poziciju zadržala i kasnije, omogućio je s pozicija političke moći upravo HDZ koji je 1990-ih godina apsolutno kontrolirao zakonodavni i nadzorni aparat, i ne samo u bankarskom sektoru. Današnje posljedice uspostave takvog banksterskog mafijaškog sistema, posljedice su takve banksterske koalicije tada vladajućeg HDZ-a.

Cilj bankstera je bio jasan: kontrola nad tokovima novca i ekonomskim procesima u zemlji.

Zauzvrat, bili su glavni servis HDZ-ovog izvlačenja novca preko skrbničkih računa na tajne povjereničke račune u inozemstvu, kao i glavni servis kanaliziranja proračunskog novca iz javnih u privatne kanale, kojima je novac ponovno završavao uglavnom na tajnim, offshore računima u inozemstvu, ili pak računima tajnih fondacija, poput pedeset i pet tajnih fondacija u Lichtensteinu, gdje su dijelom završile proračunske milijarde iz Hrvatske. Istovremeno, banke su pokrivale i operacije pranja novca iz mafijaških struktura organiziranog kriminalnog podzemlja, te su u dogovoru s HDZ-ovim političkim strukturama, koje su bile politički pokrovitelji organiziranog kriminala, omogućavale kriminalnom miljeu da se novac stečen kriminalom ubacuje u legalne financijske tokove, te na taj način legalizira, odnosno kako se to popularno kaže “opera”.

U Hrvatskoj, dakle, bankarski sektor nije bio generator razvoja, nego organiziranog kriminala, korupcije i međunarodnog pranja novca, a nerijetko i sudjelovanja u pranju novca i financiranju međunarodnog terorizma, kako je to u najmanje jednoj međunarodnoj aferi i službeno utvrđeno (i o čemu su pisali strani mediji), iako nije bilo ozbiljnijih posljedica.

Nije beznačajna niti činjenica da su baksteri pod HDZ-ovim političkim pokroviteljstvom vodili još neke ključne ratnoprofiterske procese na kojima su podjednako profitirali banksteri i HDZ-ova kadrovska i tranzicijska tajkunska nomenklatura. To su prije svega proces pretvorbe i privatizacije, proces otkupa javnog duga i praktički dvostrukog zaduživanja države u ratnim godinama, te prijevaru oko pretvaranja tobože nestale stare devizne štednje u državni dug u kojem su procesu banke dodatno u ratu zadužile državu i naravno dodatno profitirale.

Javnosti je, naime, malo poznato da je veliki dio procesa pretvorbe i privatizacije vođen upravo preko banaka, koje je za to odabrala i ovlastila HDZ-ova vlast. Banke su, tako, sudjelovale u izradi elaborate o procjeni vrijednosti društvenog kapitala pojedinih poduzeća, o sudjelovale su u izradi pretvorbeno privatizacijskih elaborata, prema kojima su kasnije poduzeća privatizirana i “prodavana” HDZ-ovih tranzicijskim tajkunima. Istovremeno, banke su odobravale, naravno samo podobnim izabranicima, tzv. “menadžerske kredite” za kupnju dionica, od kojih mnogi nikada nisu vraćeni, a u čemu su primjerice prednjačile Zagrebačka banka i Privredna banka Zagreb. Dakle, upravo su banke bile glavna karika u ratnoprofiterskom procesu pretvorbe i privatizacije, koji je većinom, kako je to utvrdila Državna revizija proveden nezakonito. Posljedica, između ostalog, nije bilo jer bi pokretanje takvih sudskih postupaka u većini slučajeva moralo inkriminirati i banke i bankstere, pa se u neprocesuiranju pretvorbeno privatizacijskog kriminala često nije pogodovalo samo tajkunima koji su oteli društvena poduzeća, nego i banksterima koji su u tom procesu sudjelovali i omogućili stvaranje tranzicijskih tajkuna.

U navedenim procesima nije slučajan primjer Bože Prke, dugogodišnjeg predsjednika Uprave Privredne banke Zagreb, koji je na to mjesto došao s pozicije HDZ-ovog ministra financija, i to nakon što je kao ministar financija prodao dionice PBZ-a novim vlasnicima. Naravno, sasvim slučajno. Međutim, nije to jedina Prkina veza s ovakvim banksterskim poslovima. Današnji predsjednik Uprave PBZ-a u vrijeme pretvorbe i privatizacije bio je zaposlenik jedne revizorske kuće koja je s bankama radila pretvorbene i privatizacijske elaborate, te pretvorbeno privatizacijske procjene i projekte. Radilo se o revizorskoj kući TEB, smještenoj nedaleko od središnjice HDZ-a i nekadašnjeg sjedišta PBZ-a, na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma.

Prka je kao ekonomist, zaposlen u TEB-u u travnju 1991. godine vodio projekt pretvorbe i privatizacije Tvornice duhana Zagreb, odnosno vodio je projekt izrade Elaborata o procijenjenoj vrijednosti poduzeća Tvornica duhana Zagreb, što dokazuju dokumenti na stranicama 94. i 95. tajnog spisa Hrvatskog fonda za privatizaciju o pretvorbi TDZ-a. Takvi su elaborati bili glavni dokument na temelju kojeg je izvršena pretvorba, a potom i privatizacija nekog društvenog poduzeća. Za dobro odrađen posao oko TDZ-a, HDZ je Prku kasnije nagradio mjestom ministra financija, a potom je postavljen za dugogodišnjeg šefa PBZ-a.

Osim toga, preko PBZ-a vođeno je više HDZ-ovih financijskih operacija, a možda su najznačajnije operacije izvlačenja novca namijenjenog HVO-u i tzv. “Herceg Bosni”, koji je upravo preko tajnih računa kod Privredne banke Zagreb završavao na privatnim tajnim računima moćnijih HDZ-ovaca, što najbolje dokazuje spis Državnog odvjetništva koje je svojevremeno o tome vodilo istragu, te je na temelju sudskih naloga PBZ-u oduzeta sva raspoloživa dokumentacija o tim računima. Ostala je potpuna nepoznanica kako je ova istraga završila i što se dogodilo sa spisom, koji je naravno klasificiran kao strogo povjerljiv, koji međutim u cijelosti posjedujem u osobnoj novinarskoj arhivi.

Drugi zanimljiv slučaj sa PBZ-om su tajni računi Ministarstva financija, koje je u Prkinoj banci otkrio Financijski inspektorat Ministarstva financija tijekom jedne od rutinskih kontrola, kada je utvrđeno da se na tajnim računima Ministarstva financija kod PBZ-a, koji nisu proknjiženi niti evidentirani nigdje u službenoj dokumentaciji Državnog proračuna ili pak samog Ministarstva, nalazi pohranjeno oko pola milijarde eura u raznim valutama, raspoređeno na više tajnih računa. I ta su izvješća financijskih inspektora, naravno, proglašena strogo povjerljivim. Kako sam uspio doći do tih dokumenata o svemu sam još 13. ožujka 2008. godine obavijestio Državno odvjetništvo, te sam im predao cjelokupnu dokumentaciju o ovim računima, na kojima se u tom trenutku i dalje nalazio sporni novac. Radilo se o ukupno dvanaest tajnih računa, otvorenih u dogovoru sa Privrednom bankom Zagreb. Kada su financijski inspektori pokrenuli nadzor nad transakcijama preko ovih računa, i upustili se na temelju svojih zakonskih ovlasti u kontrolu ovih poslova, Prka je osobno inzistirao kod ministra financija da se postupanje Financijskog inspektorata zaustavi, a financijske inspektore kazni. Iako su postupali po zakonu. Izvještaji su kasnije, po mojim saznanjima uništeni, nakon dolaska na vlast Sanaderove Vlade, a uništavanje ovog dosjea naložili su tadašnji ministar financija Ivan Šuker i potpredsjednik Vlade zadužen za gospodarstvo Andrija Hebrang.

Zanimljivost je i činjenica da je PBZ bila umiješana i u sumnjivi i najverojatnije nezakoniti kredit Hypo banke hrvatskoj Vladi, zbog kojeg je protiv Ive Sanadera podignuta optužnica za ratno profiterstvo, a posjedujem dokumente iz kojih proizlazi kako svojevremeno taj kreditni posao Hypo banci i PBZ-u Hrvatska narodna banka nije htjela registrirati sumnjajući upravo na određene nezakonitosti u tom kreditnom poslu. I o tome sam u travnju 2008. godine svu dokumentaciju predao Državnom odvjetništvu, nakon čega je, poslije mojeg saslušanja pred USKOK-ovim istražiteljem Zvonimirom Kuharićem i tadašnjim šefom USKOK-a Dinkom Cvitanom pokrenuta istraga protiv tadašnjeg HDZ-ovog premijera Sanadera.

Slična je situacija sa Zagrebačkom bankom i Franjom Lukovićem, koji se godinama nalazio na čelu te banke, kao nesporni HDZ-ov štićenik. Kada sam počeo istraživati nezakonitu pretvorbu i privatizaciju Zagrebačke banke, postalo mi je jasno da je za kriminal takvih razmjera, Luković morao imati političko pokroviteljstvo HDZ-a, i to najviših političkih instanci u državi, bez kojih bi takvo preuzimanje ZABE naprosto bilo nemoguće.

Priču mi je dešifrirala tek pokojna Borka Vučić, kada mi je 2007. godine, prilikom jednog od naših susreta u Beogradu ustupila dio dokumentacije kojom je raspolagala, o zajedničkim financijsko – bankarskim poslovima Tuđmanovog Zagreba i Miloševićevog Beograda 1990-ih godina.

Tada je postalo jasno da je Luković u zamjenu za političku zaštitu, HDZ-u odrađivao najprljavije poslove izlačenja proračunskog novca na tajne račune kod najmanje četiri banke: Banque Franco Yugoslav u Parizu, Anglo Yugoslav Bank Limited u Londonu, Adria Bank AG u Beču i LHB International u Frankfurtu. Zanimljivost je da je Tuđmanov režim ove banke kontrolirao upravo preko suvlasništva koje je u tim bankama držala Zagrebačka banka, pa su tako početkom 1990-ih, usred ratnih sukoba, Tuđman i Milošević suvlasnički kontrolirali ove banke preko svojih bankara, kako bi zajednički koristeći ovu financijsku mrežu mogli izlačiti novac iz svojih država. Luković si je time osigurao trajnu nedodirljivost, i u tome se krila tajna njegove dugovječnosti na čelu Zagrebačke banke. Naprosto, znao je jednu od najprljavijih balkanskih tranzicijskih tajni i pod uvjetom da o tome šuti, bio je zaštićen.

Takva HDZ-ova financijska mreža u svakom trenutku im je jamčila i jamči znatno veću stvarnu moć, nego što je njihova trenutna politička pozicija moći. Njihov stvarni utjecaj na financijsko ekonomske procese, preko banksterske oligarhije s kojom su u koaliciji od osnivanja onoga što nazivaju modernom Hrvatskom, u bitnome određuje i ograničava ono što u bilo kojem trenutku može poduzeti neka politička vlast ili institucije u ovoj zemlji. Banksterskom koalicijom HDZ je osigurao svoju poziciju vladanja sivim, zakulisnim polugama moći, i onda kada se čini da su bez stvarnog političkog utjecaja u sistemu.

Konačno, tu je i Afera Hypo, odnosno priča o Hypo Grupi, koja je možda najopasnija afera za HDZ-ovu tranzicijsku oligarhiju, jer razotkriva njihov financijski mafijaški sistem i do kraja prokazuje tehnologiju funkcioniranja njihove banksterske koalicije, odnosno saveza s banksterskom oligarhijom. HDZ-ova financijska mreža, koja je krajem devedesetih godina objedinjena preko Hypo Grupe, odgovorna je za izvlačenje najmanje 47,7 milijarda eura iz Hrvatske, na tajne račune u inozemstvu s kojih je novac kasnije transferiran političkim moćnicima, izabranicima i tranzicijskim tajkunima, o čemu već godinama vrlo detaljno pišem i objavljujem brojne dokumente i dokaze, uključujući i brojeve tih tajnih računa i imena i prezimena na koja su ti računi otvarani. Međutim, s jedne strane medijska cenzura u Hrvatskoj i s druge strane korumpiranost institucija i nesposobnost tužiteljskog i policijskog aparata, osiguravaju HDZ-u i dalje zaštitu od pokretanja bilo kakvih postupaka u slučaju Afere Hypo, osim tek marginalnih i suštinski nevažnih postupaka poput onog protiv Sanadera, u kojem se izoliralo Sanadera da bi se zaštitilo taj moćni bankarski kriminalni sistem pod kontrolom jedne političke partije i njihove kadrovske nomenklature.

Za kraj ću spomenuti još i Raiffeisen banku, obzirom na aferu s RBA zadrugama i oštećene građane, koji su žrtve bankarskih prijevara u slučaju RBA. Iako sam o tome često pisao, zbog cenzure u medijima široj javnosti su ostale nedostupne informacije o političkom dogovoru Raiffeisen banke i grupacije s HDZ-ovom vladom, zbog čega su i ovakve masovne prijevare građana u slučaju RBA zadruga, na kraju bile moguće. One su posljedica HDZ-ove banksterske koalicije, o čemu postoje brojni dokumenti kao dokazi. Naime, kada je RBA grupa u Hrvatskoj počela širiti svoje poslovanje, obratili su se naravno HDZ-ovoj vlasti za pomoć. Na kraju je sa Šukerom i Vukelićem postignut dogovor, prema kojem je RBA grupa dobila u Hrvatskoj otvorene ruke za svoje poslove, pa i one nezakonite s RBA zadrugama, dok je s druge strane RBA morala za HDZ odraditi određene poslove, koji su ponovno, kao i u drugim sličnim slučajevima povezani s izvlačenjem novca na inozemne tajne račune.

Da ne objašnjavam preopširno, dana 30. travnja 2004. godine HDZ-ova Vlada skopila je s RBA u Hrvatskoj i matičnom bankom u Austriji tajni ugovor o investicijskom kreditu Brodosplitu, na temelju Vladinih jamstava. Istovremeno matična banka u Austriji i banka kćer u Hrvatskoj potpisale su također tajni Ugovor o sudjelovanju u financiranju kredita, iz čega je vidljivo da je stvoren mini bankarski konzorcij za financijske plasmane “kijentu”, koji nije Brodosplit nego HDZ-ova Vlada. Koordinator za operacionalizaciju ovog tajnog ugovora sa strane RBA Austrija bio je Rudolf Raimann, dok je u ime RBA Hrvatska u timu bio Georg Lauringer, a uvjete ugovaranja ovog tajnog aranžmana HDZ-ove vlasti i RBA grupe dogovarali su Roland Reuter, Herbert Wolfger, Ivan Šuker i Branko Vukelić.

Dokumenti o ovim tajnim poslovima HDZ-ove vlasti i RBA grupe dokazuju kako je HDZ izvlačio novac na izdvojene, tajne račune u Austriji i od ovakvih kreditnih aranžmana, koje su u tajnosti potpisivali sa stranim bankama.

Ukratko ću opisati tehnologiju ove prijevare.

Banke su s poduzećem koje su formalno kreditirale, u ovom slučaju Brodosplitom, potpisivale pod istim registarskim brojem i brojem ugovora o kreditu dva različita kredita, točnije, dvije kreditne isplate po jednom kreditnom ugovoru. Isplate su bile jednakih iznosa, u slučaju Brodosplita radilo se o dvije isplate po 20 milijuna američkih dolara, ali je učešće austrijske banke matice u te dvije isplate bilo različito. Naime, kod isplate kreditne linije koja je stvarno završila na računima Brodosplita ukupni iznos kredita iznosio je 20 milijuna USD, ali RBA iz Austrije u toj isplati sudjeluje sa 17,5 posto od ukupnog iznosa, točnije sa 3,5 milijuna USD. Kod druge isplate u ukupnom iznosu od 20 milijuna USD matična banka iz Austrije sudjelovala je sa čak 35 posto od ukupnog iznosa, točnije sa sedam milijuna USD. Prema tajnoj dokumentaciji kojom raspolažem ta druga isplata završila je na tajnom računu registriranom na poduzeće Brodosplit u Austriji, a novac je kasnije transferiran na treće nepoznate offshore račune u privatnom vlasništvu fizičkih osoba. Obje ove isplate vode se pod jednim brojem ugovora i “pokrivene” su istim jamstvom HDZ-ove Vlade (Ugovor o kreditu broj 04001030059, potpisan 27.2.2004.). U ime matične banke transfere novca su potpisivali i račune otvorili Michael Stegmuller i Herbert Schoffmann.

Najnoviji politički, javni istup predsjednika HDZ-a, kojim je otvoreno stao u zaštitu banaka i bankara odnosno banksterskih interesa, zapravo je tek kontinuitet ove koalicije i pokušaj zaštite vlastitih HDZ-ovih skrivenih interesa. Jer štiteći bankstere, Karamarko ujedno štiti i “pokriva” i HDZ-ovu povjereničku hijerarhiju koja i danas kontrolira financijsku mrežu u kojoj je završio novac sa tajnih računa pod kontrolom HDZ-a.

Ne treba valjda posebno naglašavati da je svo vrijeme kroz koje su se provodile ove bankarske operacije, Karamarko bio prvo ključni zakulisni igrač u Vladi, kao šef kabineta HDZ-ovog permijera, potom je bio šef zagrebačke policije, pa je i kao takav imao ili morao imati brojna saznanja o ovim operacijama, dok je kasnije bio šef UNS-a, POA-e, SOA-e i ministar unutarnjih poslova, s kojih je pozicija nedvojbeno imao informacije o ovom kriminalu. Ali nije poduzeo ništa kako bi ga sankcionirao. Iz toga možemo zivlačiti vlastite zaključke.

Banksterska koalicija ponovno pokušava zaštititi svoj tranzicijski plijen i svoje financijske interese, preko HDZ-a, koji u ovom slučaju nije ništa drugo nego političko krilo bankarske mafije. Jedino je dobro u cijeloj toj priči da su Karamarkovim probanksterskim istupom napokon otvoreno i javno legitimirane pozicije u političkom ringu. HDZ je izabrao onu profitabilniju; poziciju zaštitnika i partnera krupnog kapitala i njegovih interesa.